Maye - primjer i pouka
 

(Tekst je inspiriran pisanjem o drugim narodima i drugacijim kulturama na jednoj izvanrednoj internet stranici: www.domaljevac.com. Rijec je o prekrasnoj putopisnoj reportazi: Merida - "bijeli grad" Maya, od Perice M.

http://www.domaljevac.com/osinipoprasini/svijet/merida/index.html

 
Covjek               - " ...a ko sam ja, ko smo mi, što mi znacimo, cime mi sadašnjoj civilizaciji i buducnosti svijeta pridonosimo?"  To isto pitanje postavljali su sebi, od kako je svijeta gotovo svi ljudi koji su živjeli na ovoj našoj planeti. I još uvijek pitaju mnogi. Riješiti se uspije štošta ali ovu zagonetku malo tko uspije da dokuci - kako došli tako i o'šli. Covjek je cudo! Gospodari ovim planetom i buducnost svijeta u mnogome ovisi o njemu. Dobio je slobodnu volju i od tada pa do danas sklon je zloupotrebi: "Covjek vlada nad (drugim) covjekom na nesrecu njegovu." (Biblija, Propovjednik 8:9) Upravo zbog toga Covjecanstvo je u krizi, jer njegova noseca snaga  predala se vragu - njegova je produžena ruka. Jako loš izbor, najgori moguci!
Ipak, uvijek iznova dobiva novu šansu. - Dokle?

Lom civilizacija           I Kojom mjerom izmjeriti tako veliki raskorak izmedu najvecih postignuca pojedinih naroda i dubokog ponora nekontroliranih nagona u kojima se gubi (izgubio) covjek?  Metrima ili milenijima? -ne, ne tim mjerama, za ovo su potrebne drugacije mjere, mjere koje je teško pronaci.

 
- Od samih pocetaka nailazili smo na poteškoce. Neke od njih su uspješno prevazidene te su nas odvele do neslucenih spoznaja koje su nam omogucile napredak i uvid u ogromne potencijale vlastitog uma -na sveopcu dobrobit.

 
 - I mnogi drugi potencijali ljudske svijesti donosili su velike pomake s tendencijom za još veci napredak ali, na veliku nesrecu, bivali su iznenada blokirani i urušavali su se do u danas tek prepoznatljive ruine, koje su još uvijek dovoljno lijepe da probude naše interese, pa i da nas duboko impresioniraju, cak. Ipak, služe nam samo kao nijemi svjedoci nekadašnje slave i velike moci, kako samog covjeka tako i naprednih civilizacija koje su dolazile i odlazile svome kraju. Nekima su i opomena, i ništa više!

 
- Medutim, postojali su i drugi resursi cije je potencijale trebalo koristiti a koji nikada nisu dobili šansu. U zajednicama ljudi kolektivna svijest je u nekim svojim elementarnim jedinicima dobro zakazala i zato još uvijek cami, tamo negdje duboko dolje na najnižoj skali.
 
I kao da u svakom od nas postoji neki nerazvijeni gen koji nas vuce na taj niži nivo i poput zarazne bolesti prelazi na druge ljude te zahvaca i šire slojeve društva, djelujuci naposlijetku tako poražavajuci, da prema svim mjerilima vrijednosti  padamo tako duboko, dublje i od onih nivoa svijesti na kojima se nalaze  krvolocne zvijeri. I ocito je da taj sraz ljudske bijede koci te poništava sav postignuti napredak, a u odredenom trenutku prekida i naš sveukupni razvoj, štaviše: -zatire ga udarcem ogromnog cekica što sve skrši, ama baš sve ispod sebe!
 
Zašto               Zar je potrebno navoditi Zlo i izvore tog Zla? Nije li ono sveprisutno, i tu blizu uz nas, takorekuc -na svakom koraku?  Kako onda naprijed? Može li se stojati po strani i samo promatrati ili bi trebalo nešto i pokušati? Zar dijete koje nije naucilo hodati može i potrcati, ptica koja nije pokušala letjeti i poletjeti, riba zaplivati... ? Tako i covjek,  trebao bi barem pokušati.

Ocito da smo slijepi te nismo u stanju do kraja sagledati ozbiljnost situacije u kojoj jesmo. Ne osjecamo li  kako zlo uništava ono ljudsko u nama. Podvrgnuti smo svakodnevnim kušnjama da ostanemo dosljednim sebi, da ne pokleknenemo. Jedina mogucnost da ostvarimo covjeka u sebi te da uticemo na našeg neprijatelja u nama, da pobijedimo zlo, jest borba koja podrazumijeva: Mijenjati sebe a ujedno i svijet oko nas. -Na bolje, dakako!
I kad se neko pita: -Zašto pisati i da li je to potrebno?  Ponekad se daju i odgovori: "Zato što se mogu izvuci i pouke i poruke za vlastiti život, za vlastitu zemlju." Dakako! 

 
-A šta je to "naše"? Šta je to "naša zemlja"? Je li to naša avlija, naše selo, grad, država...? Zemlja nam je jedna i druge nemamo, porijeklo nam je isto! Svima! Isti su nam mama i tata, svi smo u srodstvu -jedan smo rod. Kad bismo samo mogli i priznati to; kad bismo samo mogli izvesti našu svijest iz mraka te isplivati iz blata, preskociti uske interese i gledati Zemlju -našu planetu: kao jednu, jedinstvenu i jedinu, bez rascjepkanosti i svojatanja, bez gladi, sukoba, uništavanja... Sunce nas sve jednako grije i još nismo pronašli slicne planete. Kad ih i nademo, pa kad bi sve i pasalo, kako do njih? Oprosti nam Bože, jer uistinu ne znamo što radimo!
 

Kržljavi gen
Pogledajmo mnoge propale i nestale civilizacije: toliko ljudskog truda i muke, nebrojene spoznaje ljudske, dostignuca, nadahnuca! Sve je propalo. Koja je to prepreka koju nismo u stanju prijeci? Koji je to gen što ga nismo u stanju pokrenuti? Možda je kljuc u njemu. I on je trebao podstaci razvoj i dati doprinos, no nešto ga je omelo, ili je drugim putem pošao onog dana kad se covjek vragu predao.  A 'ko s vragom tikve sadi ...!?

Ako ne poradimo na tome, necemo moci dalje. Svaki ljudski život je ŽIVOT i ne smije se uzeti silom! Jesi li ga projektiro, osmislio, ostvario? Možeš li ti to? Pa, otkuda ti onda pravo Kaine! Koliko je takvih poput tebe na ovome svijetu, koji okrvaviše ruke? Abela je ubila zavist, poslije je došlo i štošta drugo! Kako cemo onda dalje? Od tada nema naprijed, samo tapanje u mjestu. Na plecima nam je balast koji svojom težinom vuce na dno i sve ono postignuto dobro, toga nismo ni svjesni, inace ODMAH bismo prestali. Dato nam je da se ucimo biti ljudi, da ostvarimo i dokažemo covjeka u sebi.  I tko se usudi reci da to i jesmo, pogotovo nakon svega što si ucinismo!?
 
Nauciti ?     Da : -uvijek se mogu izvuci pouke i poruke..."  Svakako! Ali mi smo izgleda daci ponavljaci -ucenje nam slabo ide. Sasvim slucajno, za primjer su ovdje uzete Maye, a mogla je biti i bila koja druga propala ljudska zajednica, ubrzo možda i ova naša!

Ako se ne probudimo iz dubokog sna i ne pokrenemo sa prve stube, uzalud nam napor i sve one dobre tekovine civilizacije ove; sva ta predivna dostignuca koja imamo -sve može nestati. Što nam vrijedi ukroceni atom kad ceka da ga okrenemo protiv sebe? Usmjeren je i samo što nije i upotrijebljen -ceka se greška. Zašto gomilamo oružje, šta ce nam? A želimo biti sretni! Pa, kako to može ici: dok još uvijek jedni umiru gladni a drugi uživaju izobilje i bacaju hranu, dok radimo gadosti i ubijamo, dok biramo vode kojima tajna društva i skriveni vladari vuku konce -sam Necastivi. Dok se zatvaramo u nacionalne torove pune egoizma i licemjernog nacionalizma, i smrdimo do neba !?  Da ne dužim, zakljucujem: - Da, Bog je Ljubav uistinu! Jer što bi nas drugo -ako ne ljubav moglo i trpjeti više?

 
Vratimo se Mayama, doprinesimo i naucimo ponešto. Zato i ovakav uvod, neki ce teško naci poveznicu s Mayama? Ima, ima... tko može neka razumije. Sve je ovo slicno i sve ima neku vezu, samo što to stalno kruži i ceka svoj red. Ali ceka se i novi covjek - promjena koja ce odrediti novi smjer.
 
Maye                Tko su, gdje i kako su živjeli, cime su se bavili, koju religiju prakticirali...? Na postojecim kamenim natpisima te mnogobrojnim reljefima u ostacima njihovih gradova nalazimo mnoštvo zapisanih sadržaja. Služili su se pismom koje je imalo preko 800 znakova, kao i velikim brojem hijeroglifa. Svoju povijest i obicaje Maye su bilježili na nadvratnicima, stepeništima, kamenim plocama, stupovima. Koristili su i papir, a dobivali su ga od unutrašnjeg sloja kore drveta divlje smokve. Dobivene listove su presavijali i sastavljali ih u knjige koje su nazvane - kodeksi. Ukoricivali su ih kožom od Jaguara. Zasigurno, sadržavale su i veliko znanje, i pored toga Španjolci su ih u svom nemilosrdnom pljackaškom pohodu 1540. n.e. temeljito uništavali. Ipak, manji broj njih je nekim cudom uspio  i 'preživjeti'.

 
Pored toga što su posjedovali napredno pismo bili su i izvanredni matematicari, usavršili su i kalendar izraden na temelju Sunceve godine. Ostavili su i svoj duboki trag kao graditelji jedne od najistaknutijih civilizacija starog doba na tlu današnje Amerike. Bili su vrhunski klesari te su od vapnenca i žbuke gradili hramove i piramide što su nalikovale egipatskim, tako da su ih mnogi u prošlosti smatrali potomcima Egipcana, ali to nije bio slucaj.

 
Moguce je da su prvi poljoprivrednici naroda Maya naselili podrucje sjeverne Gvatemale otprilike hiljadu godina prije Krista. Poznato je da su drevni stanovnici MeHika, Belizea, Gvatemale, Hondurasa, Salvadora bili jako dobri graditelji, slikari, kipari, grncari...  Medutim, pravi procvat civilizacije Maya vezan je za razdoblje izmedu 250. n. e. i 900. n. e. - period koji je opcenito poznat kao Klasicno razdoblje.
U najvecem usponu svoje moci carstvo Maya imalo je na desetine gradova od kojih je svaki brojio izmedu 5 000 i 50 000 stanovnika. Njihove ostatke  pronalazimo danas u Hondurasu i Gvatemali te na Yukatanu na jugu Meksika. Najveca koncentracija stanovništva Maya bila je u nizinskom podrucju današnje Gvatemale.

 
Glavni teret izgradnje svih tih gradova te velicanstvenih zdanja i mnogobrojnih svetišta na svojim su plecima podnijeli vrijedni poljoprivrednici koji su na plodnim obradivim površinama uzgajali kukuruz. Svojim su radom morali podupirati sve te gradevinske poduhvate. Pored toga, uz svoje potrebe, morali su podmirivati i potrebe u hrani velikašima kao i svecenicima, koji su kako se mislilo, imali važnijeg posla (-ništa staro, ništa novo, slicno je to i dan danas.)

 
Kao obitelj Maye su bile u veoma cvrstoj svezi. U pravilu živjeli su skupa pod istim krovom: roditelji s djecom, zajedno s bakama i djedovima. Muškarci i stariji djecaci  bili su zaduženi za obavljanje težih poslova a žene i djevojcice su kuhale, izradivale odjecu te vodile brigu o mladim naraštajima. Maye poljoprivrednici uzgajali su avokado, cili, paprike i krumpir. No glavna hrana Maya bio je kukuruz. Žene i djevojke pripremale su ga na puno nacina. Od njega su pravili neku vrstu  lepinje, odnosno ono što je nama danas poznato kao tortilja. Sigurno nisu znali za šljivu jer inace ne bi koristili kukuruz kao jedan od osnovnih sastojaka za pravljenje alkoholnog pica po imenu balche. Interesanto, kukuruz je i danas najzastupljeniji sastojak prehrane Maya. U nekom od svojih oblika kukuruz u današnjoj prehrani zauzima i do 75 posto, dok je u prošlosti taj udio vjerojatno bio i veci.
 

Mnoštvo bogova i božica            Religija je zauzimala izrazito istaknuto mjesto u životu svih Maya. Obožavali su mnoštvo bogova, a u jednom dokumentu navodi ih se 160. Izmedu ostalih vjerovali su u boga stvoritelja, zatim boga kukuruza, boga kiše, boga sunca... I žene su imale posebnu božicu kojoj bi se molili za plodnost ili pak, ako su vec bile trudne, da porod protekne kako treba hodocastile su u hram božice Ixchel na otoku Cozumelu.

 
Za Maye je svaki dan imao religiozno znacenje, a svaki mjesec njihovog kalendara imao je svoju svetkovinu. Posebne ceremonije Maye su održavali i prilikom sahranjivanja mrtvaca. Tijelo mrtvaca prvo bi obojili crvenom bojom, nakon cega bi ga zajedno s nekim osobnim predmetima umotali u slamnate prostirace. Tijelo bi zatim pokopali ispod kuce u kojoj je pokojnik živio. Ta se ceremonija donekle razlikovala kod vladara jer se njih sahranjivalo u piramide na cijem je vrhu bio izgraden hram. Zajedno s vladarima Maye su pokapali i njihove sluge, koje bi prethodno ubili, te razne predmete za koje su vjerovali da ce im koristiti u zagrobnom životu.

 
U sklopu svojih vjerskih svetkovina Maye su ponekad sebi bušili ušne resice ili noge i stopala. Bušili su cak i jezik. Iz prizora prikazanih na kipovima, zidnim slikama i grncariji jasno se vidi da su žrtvovanja takoder bila sastavni dio obožavanja ovog naroda. "Žrtve su cesto bile razne vrste životinja", piše dr Max Shein u svojoj knjizi The Precolumbian Child, no najuzvišenija žrtva bila je ljudski život. Žrtve ovih rituala bile su neprijateljski vojnici i robovi, ali i djeca, muška i ženska, ciji roditelji nisu bili robovi."

 
Neki povjesnicari kažu kako su Maye nekada žrtvovali mlade djevojke bogu kiše prinoseci mu ih kao nevjeste, i to tako što su ih žive bacali u Sveti zdenac u Chichen Itzi. Ako bi djevojka preživjela do zalaska sunca, Maye bi to protumacili kao znak da je bog kiše zadovoljan s prethodnom djevojkom koja mu je ponudena kao nevjesta. Djevojku bi se nakon toga  izvuklo iz vode.
Imali su i hramove  posvecene ratnicima na cijim ulazima su bili isklesani ljudski likovi koji su  u rukama držali posudu u koju se, po svemu sudeci, stavljalo tek izvadeno ljudsko srce. Imali su i još štošta drugog...  Imamo i mi danas!?

 
Kalendar Maya          Maye su izradili precizan godišnji kalendarski sustav u koji je cak bila uracunata  i prijestupna godina. Godina je kod njih imala 365 dana. Od toga su 364 dana bila podijeljena na 28 sedmica, a svaka je imala 13 dana. Nova godina pocinjala je 365. dana u godini, to jest 16.07.. A što je bilo s mjesecima? Imao ih je 18, od kojih se svaki sastojao od 20 dana. Tako su sedmice i mjeseci tekli neovisno jedni o drugima - izuzev u jednom slucaju. Naime, svakih 260 dana (13 x20) sedmica i mjesec zapoceli bi istog dana. Prirucnik Funk & Wagnalis New Encyclopedia navodi: "Izgleda da je kalendar Maya, mada veoma složen, bio najprecizniji kalendar koji je covjek poznavao prije pojave gregorijanskog kalendara". 

 
Postoje još mnoge teorije u uskoj vezi s tim kalendarem. Naime, obilježavao je ljudsku povijest u vremenskim razdobljima koji su s pocetkom mjerenja vremena bili jako dugi, no kako vrijeme odmice oni su sve kraci, tako da smo sada pri samom kraju, to jest u zadnjem ili predzadnjem ciklusu. Interesantno je za napomenuti da kalendar Maya prestaje s mjerenjem vremena do kraja decembra 2 012. n. e. (po nekima 2 011.) Taj podatak je privukao pažnju mnogih i na djelu su brojna nagadanja. Govori se o kraju svijeta, ali i o kraju odredenog perioda negativnih utjecaja na covjecanstvo i cijelu planetu te podizanja kolektivne ljudske svijesti na viši nivo uz sve dobrobiti koje iz toga proizilaze s pobjedom nad zlim i konacnim dolaskom dobrih vremena istinskog napretka. No ostavimo maštu na stranu i dok imamo vremena pokušajmo proniknuti u tajnu naglog nestanka Maya, a uz to zavirimo i još malo u religijske teme.
 
Pad                                     Nakon 900. n. e., stoji u djelu The New Encyclopedia Britanica, "klasicna civilizacija Maya doživjela je naglu propast, ostavivši opustjele velike gradove i ceremonijalna svetišta koje je progutala bujna vegetacija džungle" Niko sa sigurnošcu ne može reci što je uzrokovalo nestanak Maya. Teorije se razlikuju: po nekima se iscrpilo obradivo tlo, drugi pretpostavljaju da je nestašica hrane otjerala seljane da se okrenu štetnim metodama obrade zemlje, dok su ostali pobjegli u vec ionako prenapucene i osiromašene gradove. Ipak Maye nisu potpuno izumrli. Otprilike dva milijuna pripadnika tog naroda živi još i danas, i to najvecim dijelom na sjeveru Yukatana i u Gvatemali.

 
1492. n. e. Španjolci su poharali taj dio svijeta, kakva su zlodjela u ime pohlepe i vjere napravljena ne možemo ni zamisliti i necemo sada o tome...
Cinjenica je da se, kako izvještava Associated Press, " 1992. na 500-tu godišnjicu osvajanja Gvatemale -Katolicka crkva u Gvatemali javno ispricala zbog zlocina pocinjenih nad Indijancima u vrijeme evangelizacije Gvatemale". 

I danas, više od 500 g. nakon tzv. evangelizacije medu današnjim Mayama katolicka religija je najzastupljenija. Medutim, to ne znaci i da su Maye napustili religiju svojih predaka. Nasilno pokrštenje samo je dobilo oblik katolicizma dok je u suštini postalo mješavina starog i novog. Crkva je tolerantna, jer bitan je kvantitet, to jest zastupljenost -broj ljudi, a ne kvalitet - istinski kršcanski sadržaj. Trudeci se svim silama i dalje pridobiti naklonost ovih starosjedilaca Katolicka crkva je i dalje tolerantna i mnogi svecenici svjesno prihvacaju miješanje crkvenih obreda i ucenja s ritualima starosjedilaca.

Treba reci da medu svecenicima ima i svjesnih ljudi koji postavljaju pitanje: - Gdje je granica izmedu kršcanstva i poganizma i koliko poganskog crkva može podnijeti a da se i dalje može nazivati kršcanskom. Naime, danas je posve uobicajeno vidjeti pripadnike naroda Maya kako se križaju rukom na nacin uobicajen za katolike. Ništa neobicno -to svi katolici rade. Ali teško je pronaci odgovarajuce objašnjenje na pitanje: Zašto to cine nakon što su prepješacili kilometre da bi došli do svetišta San Simona -drvenog idola nepoznatog porijekla. Ali i nije! -Ako nam je poznata ona prica o pokrštavanju  poganskih idola...
 

Kraj                           Izvanredan napredak i katastrofalan završetak. Što je uzrok? Možda je to i pobuna covjeka protiv Stvoritelja i Zakona koji je rekao: Ne ubij! Poštuj Me, poslušaj zapovijedi Moje jer su za tvoje dobro i jer samo tako možeš napredovati.
Ali tko ce slušati, teško je to? Sve nam je dao, sve to što nam je dao tek što nismo uništili. Sebicni smo, pohlepni, neposlušni, bezosjecajni, neobuzdani, okrutni, skloni pretjeranim užicima, bogobojazni kobajagi a ne živimo tako.

 
I zato u psalmu  92:7 stoji: "... zli nicu kao trava i cvatu svi koji zlo cine," ali odmah slijedi i : - " to je zato da budu istrijebljeni zauvijek"
 
I kakvom li se samo brzinom okrece ovaj naš vrtuljak, ne primjecujemo ništa oko sebe, sve nam je na dohvat ruke, cini se!  Naše oci registriraju slike, dešava se svašta: poplava, potres, vulkan, nesreca, bolest, glad, rat, kriminal, otudenje ... Ne vidimo, ne cujemo!  -Sve dok ne osjetimo na vlastitoj koži, dok ne zakaci, dok ne udari ... i nas! Kako se vrijeme bliži kraju, okretaji su brži a obim se sužava, zaludenost je veca! Od siline centrifugalne sile samo što se nije otkacila i nada -jedina preostala. A kad ona ode..., e, onda ce sve do vraga! Dolazi li prekretnica ili ce sve opet krenuti iz pocetka? Je li tako bilo i kod Maya? I kod ostalih? Kako li ce tek biti nama?
A onaj gen ludi, onaj što ne funkcionira, kojim sam vrag manipulira? Ta necemo valjda u ponor zbog njega?

 
Popravimo ga i prihvatimo napokon te plodove duha: Mir, krotkost, blagost, dobrotu, suosjecajnost, ljubav...

I dobit cemo krila! Ko želi -neka shvati, ko nece i ne mora.
 
I na kraju, vratimo se još pitanju koje je postavljeno na pocetku ovog teksta: " ...a ko sam ja, ko smo mi, što mi znacimo, cime mi sadašnjoj civilizaciji i buducnosti svijeta pridonosimo?"  Neke od odgovora smo možda ovdje i dali naslutit, more bit a i ne mora, prosudite sami. Tako je i sa odgovorom na pitanje: "Zašto uopce na ovoj webstranici pisati o drugim zemljama i krajevima?" 

 
Nisu odgovori samo ovo što ste procitali, još ih ima; pokušajte ih pronaci i sami!
 

Brojne informacija o Mayama korištene u ovom prilogu dugujem casopisu "Probudite se! 8. septembra 2001."  U nadi da i citaocima iste nece biti od viška puno zahvaljujem.  
 

 
                                                                                                      
                                                                                                        Josip V. 25.05.2008.
 
 
 
Dodatak +
 
Covjek, s velikim C,  koji je u ovom tekstu tako cesto spomenut, nije stvoren da bude bratoubojica, ili pak da živi samo nekoliko desetina godina. Ljudski mozak kao i sve ostalo što imamo isuviše je vrijedno da bi tek tako nestalo. Tako i spomen 'blesavog gena' nije baš bez osnova. Slijedeci tekst koji nije radnja novog filma S. Spielberga, niti uvod u roman znanstvene fantazije I. Asimova, ali jest rezultat rada jednog, barem tako kažu, "ozbiljnog naucno istraživackog tima". - Neka nam posluži kao ilustracija. Svakako, nece biti prvi put da znanstvenici nisu u pravu, ali to ne znaci da mogu i potpuno promašiti, istinu možda treba tražiti negdje izmedu...
 
S ljudskom DNK nešto ne štima. Podvrgnuta je manipulaciji.
Dio ljudskog genoma mogao bi biti izvanzemaljskog porijekla.
Strani dijelovi unutar ljudske DNK imaju vlastite vene, arterije i svoj vlastiti imunološki sustav koji odlucno pruža otpor svim lijekovima protiv raka.

 
Viši izvanzemaljski oblik života bio  je ukljucen u stvaranje novog života i njegovo sadenje na razne planete. Zemlja je samo jedan od njih. Možda su nas, nakon programiranja, naši stvoritelji uzgojili na slican nacin kao što mi uzgajamo bakterije u petrijevim zdjelicama.
Ne možemo znati njihove motive – je li to bio znanstveni eksperiment ili nacin da se novi planeti pripreme za kolonizaciju ili pak njihov dugorocni posao sijanja života svemirom.
Ako razmislimo o tome u našim ljudskim pojmovima, ocigledni 'izvanzemaljski programeri' su vjerojatno radili na 'jednom velikom kodu' koji se sastojao od nekoliko projekata, a ti su projekti stvorili razlicite oblike života na razlicitim planetima. Takoder su isprobavali razlicita rješenja. Bilo je to djelomicno i metoda pokušaja i promašaja .

 
Izvanzemaljski programeri su se u velikoj žurbi morali koncentrirati na "projekt Zemlja" pa su zbog pritisaka rokova drasticno morali srezati 'veliki kod' te tako dostavili temeljni program namijenjen Zemlji.

 
Ocito da su pukotine "izvanzemaljskog programiranja u sekvenciranju DNK, do kojih je došlo zbog pretpostavljene žurbe da se stvori ljudski život na Zemlji, uvele u ljudsku vrstu nelogicni rast mase stanica koje znamo kao rak."

 
Ono što vidimo u našoj DNK  je program koji se sastoji od dvije verzije, velikog koda i temeljnog koda.. Prva cinjenica je, da citav 'program' sigurno nije napisan na Zemlji.  Druga cinjenica jest da geni sami po sebi nisu dovoljni da objasne evoluciju; mora biti još nešto više 'u igri'...