Najmladji brat - Ivan

Jesen je svojim carom uljepšala naš sokak. Zacudo, Svi sveti i Dan mrtvih bili su pred vratima, ali je kasna jesen još zlatila svojim suncem naše njive i vrtove. Nije bilo uobicajenih magli i kiša i još se svom snagom iz njiva i šuma izvlacilo sve što bi zimu ucinilo podnošljivijom. Sve je mirisalo po tonama izrezanih glavica kupusa koji se prevozio platonima i prodavao dalje po Hrvatskoj za kiseljenje. Uz cuvanje stoke za koju  sada nije bilo ograda uživali smo jeduci korijene od kupusa. Cesto su nam se pridružili i travnicki ovcari koji su silazili s Vlašica i bježali od vlašicke zime. Ali moralo se i uciti, osobito pjesmice i poslovice iz njemackog jezika i to napamet. Na pr.: Keine Rosen ohne Dornen, koje su od nas tražili nastavnici Ružica i Pero Mandic. Uz ponavljanje stihova brali smo suhe grane stabalja kao i sasušene stabljike veceg korova, noseci kuci naramke, što je mami dobro došlo za poptpaljivanje vatre a i za brzo skuhanu kavu ili caj.

Uz sve što je još bilo moguce naci u prirodi bogatili smo naš trap i osjecali se korisnim clanovima obitelji. Šipka i lipovog cvijeta, metvice ili nane, bukvice i sljeza bilo je osušenog cak i za prodaju. U novoj kuci je bila izredjena velika soba, smocnica i hodnik i to s novim šporetom. Ipak, majka je još cesto puta kuhala vani. I onako je morala ložiti vatru ispod velike aranije za kuhanje hrane za svinje, kojih je te jeseni, Bogu hvala billo dosta. A i bundeve su bile rodile u izobilju pa su i svinje imale slasne zalogaje. U toj vatri ispod aranije majka je cesto pekla krompire koji su pasali uz šarenu salatu.

Jutarnji mrazevi našim bundevama, a pogotovo morkinjama  nisu škodili. Majka je bila zadovoljna. Uz cetiri do pet sati ispaše znala je da ce imati pun tavan svinjskoga mesa, jer je svinjsko meso bilo s grahom ili s kiselim kupusom  najvažnija hrana za posavskog covjeka. Dobro rasporedjeni i štedljivo rabljeni cvarci, mast, lucevine, slanina, krvenice, kobasice, kul(j)en, buba, plecke... bilo je pravo bogatstvo.

Medutim tu jesen pamtim po dogadjaju vezanom uz moju Peravu. Ona je vec bila otelila Biserku. Ne bi nama dvije krave bile previše, ali za uredjenje kuce novac je bio nužan. Kad su mi roditelji saopcili odluku, zanijemila sam. Prodati moju dragu Peravu!? Nemoguce! Ali, pogovora nije moglo biti. Moje sestre i ja prosjedili smo cijelu noc i plakale. Ona kao da je znala što joj se sprema, sjetno nam je lizala ruke. Nije ni preživala. Teta i baka su nas par puta dolazile odvesti u kucu. Kad su moje sestre zaspale odnijele su ih, ali ja sam s Peravom i dalje bdjela. Sutradan sam u školi bila totalno otsutna duhom. Na satu poznavanja priode i društva- biologije, upitala me nastavnica Ljubinka Simic (udata u Kruškovo Polje za strica Jelisije Simica koji je s nama išao u isti rared). Rekla sam da oprosti što nisam bila pažljiva pa nisam razumjela pitanje. Pitala me na što mislim umjesto da sudjelujem u nastavi. Rekla sam: ”Na moju Peravu“, kao i razlog zašto na nju mislim. Svi su se rugalacki nasmijali osim Janje Joze Stanica koja je sa mnom bila u razredu. Istina, nastavnica je opomenula: ”Vi se barem tome ne bi trebali smijati, niste gradska djeca i znadete što to znaci“. Nije me više ništa pitala. Znala je da govorim istinu i imala sam osjecaj da je i njoj žao. Vratila sam se iz škole kuci na rubu placa. Moje školske kolegice su me tješile iduci kroz Donjansko polje. Uvjeravali su me da roditelji moraju misliti kako preživjeti i da je i njima teško te da ne mogu zimu docekati bez prozora na kuci.... Kata me ugledala kroz prozor, istrcala i brže bolje rekla. ”Perava je opet naša. Perava je opet u štali!“ Kako, pitala sam majku. Ni ja je nisam mogla prodati. Najprije bud’ pošto nisam je htjela dati nekima u Tursinovac, a kad je došao mesar da je kupi po boljoj cijeni, pobjegla sam s Peravom s pijace što sam brže mogla. Zaletjela sam se majci u narucje zahvalna i sretna. I tata je došao s radosnom viješcu. Cuo je da ce se u Ingrapu ”dijeliti 13. placa“ i bogati novogodišnji djecji paketi. Perava je stvarno bila spašena. Barem dok ja nisam otišla iz Hasica.

Uz ucenje školskih lekcija, citanje bajki i pjesmica braci i sestrama, pocela sam pisati sastavke za ”Zvona“, list naše škole. Sjecam se ove pjesme koja je bila nagradjena, a koja ocrtava Posavinu s jeseni.

MAGLA

Na sve strane magla pala

Svojim plaštem omotala

U daljini sve planine

Ravna polja i doline.

Jedan moj sastav sam dali Ivki djeda Šime a ona je za njega dobila nagradu ”Zlatno pero škole“.

Božic je kucao na naša vrata, iako smo imali dva ranjenika nismo imali pecenicu, jer je ostala prasad bila prevelika. Ipak, za lijepi obicaj da nitko taj dan ne bude bez pecenice, pobrinula se Ivka djed’ Pere Sarica, koju smo zvali Džija. Rano ujutro na Bozic došla je s dva velika tanjura, jedan s pecenicom a drugi s lucevinama. Naravno, majka je pripremila druge stvari. Mi cure smo uredile kucu, a tata navecer unio slamu. Jedno dijete iz susjedstva bilo je ”položaj“. Na Badnjak rano ložio je vatru s tatom i hranio je kokoši te ono najvažnije, zatakao hrastov šušanj pod strehu iznad praga. Ja sam bila položaj kod Ambrožica u kuci pokojne babe Kaje. Uz carapice, koju banku, otarcic, obaveznu kobasicu, te prvi puta vidjeni sapun u obliku ruže i opojnog ružinog mirisa, ponosno sam išla raskršcem sa svojim malim blagom. I Marija i Kata su bile položaji izvan našeg sokaka, a Mato kod djeda i bake. Darova toliko, da su jedva stali u naša mala srca. Božic smo jako lijepo sproveli a i shvatili da ce nam iduca godina donijeti brata ili sestru.

Po Božicu je majka vec šila košuljice s imenom Ivan. Naravno da nije baš znala hoce li biti muško, ali je rekla da ce dva slova lako dodati IVAN(KA). U veljaci je majka otišla u Šamacko rodilište. Odmah iz škole pošla sam je s prijateljicama posjetiti. A trebalo je ponijeti i dar. Nisam imala novaca ni za što drugo nego za – jedan limun. Nosila sam bratu Ivanu njegove vezene košuljice. Majka je bila sretna što je rodila sina. Tri kceri i tri sina. Svakoj sestri brat, svakom bratu sestra. Prakticno je to znacilo da se svaka od nas imala brinuti specijalno ”za svoga brata“, da je cist uredan, a kasnije i za školske zadace. Naravno da je to bilo samo praksa. Ljubav se nije mogla tako dijeliti. Iako nisu rado puštali u rodilište, nas je ipak sestra pustila da vidimo novorodence. Najupecatljivija je bila crna bujna kosica iz koje su jedva provirivale oci. Sestra je rekla da je beba vrlo mirna,  da ne place i da dobro jede. Ipak nam je rekla da ne požurujemo majku kuci. Neka se dobro oporavi i odmori. Ne znam ime te sestre. Znam da je bila muslimanka. Nekako je suosjecala sa ženama s puno djece. Imala je dušu!

Naš brat je dobio ime Ivan. To je ime bilo majci drago, jer je njime ponavljala ime svoga djeda Ivana Lekica, koji je poslije oceve joj smrti bio njezin drugi otac. Da se baš tradicija i ovdje ispoštovala i djed je ovim imenom ponavljao ime svoga brata koji je, kako smo vec naprijed kazali umro u Budimu od posljedica ranjavanja u Macvi u 1. Svjetskom ratu. Bilo je majci još dragih ljudi s imenom Ivo, Ivan, Ivica a i rodbine. Tako je obnovljeno i ime tetka Ive Brezovica i djeda Ive Ambrožica.

Tih ranoproljetnih dana nabujaše vode u Posavini do vrtoglavih visina. Sava je poplavila Šamac, Grebnice, Pisare, a o Tursinovcu bolje da i ne govorimo jer je tik uz rijeku Savu. Cesto sam o toj poplavi razgovarala s nastavnicom Veselom Šetkom, udatom Butkovic, koja je te godine bila kao nastavnica tjelesnog odgoja na službovanju u Šamcu. Nakon mnogo godina našle smo se i sprijateljile u Senju. I Bosna je derala bajer, njive pa i groblja. Dubicani su strahovali za svoje groblje i crkvu. zato je kasnije napravljeno novo. Ipak i u starom se groblju mrtvi pokapaju (tu je pokopana i nasa pokojna majka). A i Bosna se je malo povukla.

Nisam osobno vidjela, ljudi su prepricavali da su tada Bosnom plutali cak i lijesovi. Sela Struke i Prud bila su evakuirana. Na osebujan nacin o poplavama u okolici Šamca s naglaskom na selo Prud pisao romanopisac Prudanin Mato Blaževic u romanu ”Izgubljene bitke“.

Mi nismo mogli u školu preko Donjanskoga polja kuda je krace, vec smo zaobilazili, ili na Tišinu, ili na Škaric. Nismo mogli ni kroz Blažanovica kraj, jer se i tamo izlio Žendrag, a ni kroz Crkvinu ili prugom, jer se izlila Candžicka. Vecina kuca u Šamcu i Pisarima bilo je poplavljeno. I rodilište je bilo skoro pod vodom. Ljudi su u svoja dvorišta ulazili camcima. Osim velikoga blata i ogromne kolicine vode u kanalima i njivama, u našem selu nije bilo vecih problema. Istina je, sva muška celjad je bila angažirana danonocno na obrani od poplave u Šamcu i okolici. U opisanim okolnostima trebao se krstiti naš brat Ivan. Ne znam kako, mislim preko Modrice, stigla je majcina majka. Kupala je Ivana s tada, vrlo popularnim sapunom, zvanim ”lagani“ (bijeli cetvrtasti sapun). To je bio sapun samo za bebu. Kako se i roba teško sušila zbog stalno oblacnoga i kišnog vremena, baka je ”dva stara cašafa“ brzo prepravila u pelene.

Bilo je zadovoljstvo doci iz škole te iza propješacenih osam i više kilometara, uci u toplu kucu s mirisom upravo kuhanoga graha i ”kronfi“ sa lijepom smedjkastom bojom. Mi cure smo bile ponosne što baki još služe suhe grane za ”odlagu“ vatre, koje smo jesenas tako marljivo skupljale.

”Kod ovoga dijeta moreš uraditi još iljadu poslova. Ne ureko se da taki i ostane.“ – govorila bi baka.

Priprave za krstitke su tekle brzo i nije bilo mogucnosti za odgodu. Nadvikujuci se sa Šinkovima preko nabujale Candžicke, dogovorili smo se za termin krštenja. Kum je trebao biti Anto tetke Ruže. Nešto je pobolijevao, ali ipak biciklom preko Škarica je došao k nama, a onda dijelom istog puta uputili smo se prema župnoj crkvi u Tišinu.Teta Manda i ja smo nosile Ivana. Anto se cijelim putem šalio. Mi smo govorile da je Ivan mirna beba. Tada je Anto rekao:“Vidjet cemo to tek u crkvi kada ga parok polije po glavi ladnom vodom.“

Medjutim, nije Ivan ni tu ”bio curica“. Izdržao je uz mali protest, ali bez vece galame. Na rucku, koji je baka  ukusno pripremila, bilo nas je dosta. Ne znam ni kako smo svi stali u tzv. veliku sobu. Vidjela sam da Anto nije dobro. Šalio se doduše, vješto prekrivajuci bol. Bio je tako blijed! Bljedilo je odudaralo od svih nijansi boja lica u zdrava covjeka. Anto je ubrzo umro. Svi smo ga oplakivali. Sa strinom Desom majka je ostala uvijek u dobrim donosima. Na žalost rat je ucinio svoje. Strina Desa kao pravoslavka ostaje u Crkvini sa svojima ne htijuci nikome nikada nauditi. Došla je na sprovod naše majke i vidno joj je bilo teško kada se sa svima nama sastala.

Toga proljeca je umrlo dosta mladjega svijeta od posavskoga nefritisa. Jesu li tome krive zagadjene vode ili nešto gore? Spominjali su se kao prenosnici neka vrsta miševa. Ne znam je li to u medicini potvrdjeno i dokle je medicina u tomu danas došla. Znam samo da su ti jadni bolesnici, kojih je bio stravican broj u Posavini, imali takvu boju od kojih mi se krv ledila.

Naš mali brat je lijepo napredovao, a ja sam završavala osmi razred i trebalo je donijeti odluku i odgovoriti na životno pitanje: KUDA? Ostavila sam taj odgovor za kasnije, iza blagoslova, tj. sv. Ante  ljetošnjeg, kako su naši stariji zvali sv. Antu Padovanskoga. Sv. Antu smo lijepo ”otracili“. Svi smo se ponešto i ponovili. Moja teta Manda mi je poklonila prave kožne sive cipele s peticom, malenom, ali ipak peticom, jer smo mi curice uvijek priželjkivale biti više. Paunila sam se u njima do Urije, kapelice sv. Ante, a onda na žalost, posramljena s cipelama u rukama se vratila kuci, jer su mi nabile žulj.

Bilo kako bilo uz brojne goste, bliže i dalje, sa sela i grada, preko Bosne posljednji sv. Anto mojega djetinjstva ostao je vjecno u mojim mislima. Odluka je pala, spremala sam se za odlazak u svijet, tocnije u Rijeku u samostan. Majka, iako joj je u duši bilo drago što sam tako odlucila, ipak je ronila suze spremajuci mi robu. Nije ni razumjela sve rijeci s popisa  stvari obaveznih koje sam trebala ponijeti sa sobom, kao npr, jedalo, trokut rubac (to se u nas zvalo rudicanka i nije trokut vec cetverokut)  rupcic i rubac, a ona je znala za maramu i maramicu....

Ivan je cvrsto spavao kada smo se svi uputili na željeznicu postaju u Šamcu. Baka Ruža, oceva majka, ostala je s njim. Poljubila sam ga, a on je onako mahinalno, kao da zna, mahnuo rucicama, što sam ja prevela  kao pozdrav. Na željeznickoj postaji je bila neopisiva gužva. Odlazila je posavska hrvatska mladost u svijet, u samostane: Visoko, Sarajavo, Kraljevu Sutjesku, Bol na Bracu, Zagreb, Ðakovo, .... i tada nezamislivo daleku Rijeku. Rijeka mi je bila dalja nego danas Brazil. Nisam smjela plakati pred bracom i sestrama, a pogotovo sam htjela ispasti junak pred majkom, djedom i tetom. Teta je držala moj kofer i jedva mi ga dala misleci valjda da cu se u zadnji tren predomisliti. Tata se vec smještao u kupeu i požurivao me blago. Majka je zadnjom snagom pokušala  osmisliti nekakav osmjeh, ali su suze svejedno curkom potekle. Žvižduk  otpravnika vlakova rekao je zadnji pozdrav. Vlak je klizio prema mostu. Okrenula sam se i pozdravila svoju Posavinu, shvativši da je to ipak pozdrav nepovratka.

Dok je ”željeznicu gutala daljina“, kako bi Matoš rekao, ja sam gutala suze. Bojala sam se nepoznatoga, a ostavljala sve, baš sve što mi je bilo milo i drago. U taj, meni nepoznati svijet ponijela sam suze mojih najdražih majke, djeda, bake, tete, brace i sestara. Neizmjerljiva tuga  u ocima majke i djedov blagoslov s drhtavih mu usana ostali su trajno zapisani u mojem bicu.  Ali uz tužne uspomene, ostali su i miris dunja i jabuka koje su najopojnije mirisale iz ormara Ruške djed’ Joze Andrica, miris naših ruža lozavica (penjacica), cumura (ugljena) kojim smo se grijali, nezaobilazne rakije meke šljivovice, rezanoga kupusa s naših njiva....... Cak ni ”baljega“ naših goveda više mi nije smrdjela, ni blato bilo blato vec zlatna moja posavska zemlja.

Sve je ostalo daleko, predaleko, a u mojim ušima je odjekovao  – Nikada više. Patetika! Reci ce netko. Nikako! Realnost, kruta realnost!

U Hrvatskoj cu kasnije ostvariti ono što sam željela, a moja mi Posavina nije mogla podariti. Ipak, podarila mi je neizmjernu knjigu ljubavi koju još do kraja nisam išcitala. Svaki put kada ju ponovno citam, citam je drugacije i pozornije. Ivan je rastao, završavao škole. On i majka bili su jedno drugome velika potpora u dobru i zlu, dok je otac radio u Austriji, stariji brat u Iraku, srednji studirao, a i mladja sestra takodjer otišla u svijet.

Dugo vrijeme živjet ce zajedno u Austriji. Brat Ivan stice teološku izobrazbu u Austriji i 2006. kao vec oženjen covjek, zaredjuje se za djakona u Becu. S obitelji živi u blizini Beca, ponovivši svome sinu djedovo ime.