Oživimo sjecanja na nekada nam drage ljude, osvijetlimo vec zaboravljeno vrijeme - neka se u nama probude! Nije teško, probajmo samo! Evo, pokušat cu dati primjer! Vi nastavite samo...
Možemo li zamisliti jednu sliku koja je bila stvarna, a koja je izgubljena sada i više se ne može naci.
Kako je samo lijepa bila! Puna i nježna, upletena u spletove. Ne možeš je odjednom vidit cijelu, vec moraš dugo gledat! I kako gledaš ona ti se otvara, sve više i sve dublje i nema joj kraja.
Završena je a nedorecena, moraš razmišljati da oživi i da ti prica pricu, o jednom vremenu kojeg više nema. U tome i jest njezina ljepota koja nas privlaci, njezina tajna koja želi da se istraži…
A svako od nas u sebi je nosi, samo je duboko zapretena, zivi u nama i dise, spava, probuditi se želi, da nam vrati sve ono što nas veseli....
TATO
Sna' Luca i Mato Saric (Tato)
Raskrsce, dvije table s imenom sela samo desetak metara udaljene jedna od druge: -Gornji Hasic. Donji Hasic. Na prostranoj je meraji ispred Pavanove kuce trava tek pokošena a preko širokog kanala u trku upravo preskacu neka djeca. Jedno od djecaka nosi loptu u ruci, otrcase na igraliste prema Sarica sokaku.
Na putu, Šimo Saric (Pejin otac, mislim da se tako zvao) tjera kravu kuci iz travnjaka. Cica Ivina kruška nadvila se iznad ceste, dobro je rodila i samo što nije dozrela, na njenom najširem dijelu na deblu obješena neka plakata, povelika sa krupnim crvenim slovima - bit ce da je u drzavnom interesu. Vjetric lagano piri i šum topola ispunjava okolinu -šest ih vidim, velike su i visoke -ili se to barem meni samo tako cini.
Sna`Luca otvara kapiju, a Tato (Mato Saric) ulazi u dvorište sjedeci u platonu. Drži kajasa i vješto upravlja konja, lice mu vec ne raspoznajem. Nije li ono šešir na glavi? Malo je mutno, možda bi trebao više razmišljati kako bi se slika razbistrila, no -idem dalje. Sna´Luca šuti a i Tato ništa ne kaže, raspreza konja i uvodi ga u štalu.
Ponekad je znao i kod nas navratit, narocito dok je mama bila živa, samo bi me pomilovao po glavi. Znala je mama šta Tato treba: samo jednu, nikada nije htio više… Sna' Luca je znala cesto doci na kavu, za lijepa vremena sjedila je na klupici ispred ljetne kuhinje na pragu; mama je pri tom radila nešto ili plela, pricale su nešto -a tko bi sada znao o cemu. Bila je tiha i skromna žena.
I odjednom cujem vrisak u štali, zapomaganje. Trci sna' Luca vidim, potrcao sam i ja… Tato je ležao na prljavoj zemlji u baljegi i slami, -pribi mi nogu, budala jedna, kroz stisnute zube veli!More biti da je bio ljut i udario konja a ovaj mu odmah udarac uzvrati. Ili 'ko zna? Sna' Luca se uhvatila rukama za glavu, crna marama joj napola spala, uplašena je i u šoku… Stigli smo u Šamac, a zatim i do Tuzle u kombiju hitne…
I slika se otvara više, pokazuje tajne, prica… Nekoliko godina kasnije došla je i Mandica. Pavan je napravio kucu, rijetko sam ga vidjo, radio je u Austriji, mislim. Mandica je bila kod kuce. Vrijedna zena! Eno je opet kosi travu, kosilica je na struju, baš kakvu sam oduvijek želio: naše dvorište je veliko a i trava golema, pokosi se za svetog Antu, a u medjuvremenu krave opasu, onako u prolazu, ili mi djeca ugazimo dok ganjamo loptu… A kod Mandice pravi park, njegovala je cvijece i travu, i jos po koje nisko drvce. Rukavice joj na rukama, sagela se i nešto cupa, ma nema nigdje ni jednog maslacka!
I tu slika zastaje, trenutno ne otkriva ništa više. To ne znaci da se nece opet vratit kod Tate, jer evo, kaže mi da su tu bili i Janja, Brko i jos neki cija imena jos uvijek taji…
RUS
Ali otvara se scena druga! S druge strane jos uvijek stara Ruseva kuca stoji,i dvorište prostrano: vinograd mali, bunar i djeram; kroz ogradu urezo se prijelaz -pored koša, blizu… I odjednom iskrsnu slika, iskoci iznenada, nepozvana: Sjedamo s Rusom u platon i idemo na Bosnu, goli i bosi: ja, Mika, Andrija, Ilija , mozda i Anto… Konj lagano kaska i prducka a nama smiješno -smijemo se i sklanjamo glave malo više udesno. I tamo negdje u Crkvini, Zasavici, Pisarima, tko ce sad znati -tek što smo došli, skacemo u brzu Bosnu na mjestu pri plicaku. Joj radost i srece, cike i vriske -kako sam samo to mog`o zaboraviti! Onda Rus natovari šljunak i mi zajedno s njim opet u Bosnu…
Cujemo, u Rusovoj avliji veselje: rodila sna`Ivka musko dijete, DRESA. A i sna`Ruzica dobila sina -DRSLU, i to nekako ublizu, u par dana, još su u porodilištu, cini mi se… Tu opet pobježe slika, zatvori se…
A onda odjednom vidim zabrinuta Rusa, baba Ruža uplakana… Došao je odnekle u lijepom odijelu, vec je skoro napravljena i nova kuca. Kažu da mora na dijalizu. A on nece, pa makar i umrt se mora. I nije dugo ni bilo, slika ne krije nista, dobro sam i bez nje to znao, ostalo je urezano duboko i snažno: Rus na samrtnoj postelji leži, njegovi najbliži ulaze i izlaze, kriju se suze… Dijete ko dijete, ulazim i ja radoznalo. Vidim blijeda covjeka, njezna i sjetna lica, pod glavom jastucic, tako da je glava malo uzdignuta, sunceva zraka miluje mu lice. Posljednje minute života napuštaju tijelo. Pogled mu je bistar. On šuti, ne kaže ništa, ali oci govore brzo ko Bosna sto je brza. Gledao me -bas mene! Bio sam iznenadjen, nista mi nije bilo jasno. Trajalo je to minut ili dva a ispricao mi je cijeli knjigu -tim nijemim, gledajucim glasom. Kao da je želio reci: -umirem, miran sam, znam da je kraj! Ti ceš rasti i živjeti! Što li te sve ceka, sto li ce sve biti? I sada me prolaze trnci pri pomisli kolika snaga svijesti se krila u tom nemocnom tijelu. Koliko je bila snažna i živa, a morala je stati i nestati. Da li i nestati? Nije li mi prenio nešto što ce živjeti i što, evo ostaje, cega se spominjem i što i ti sada znadeš. Nije li Rus jos uvijek živ, lijep i mlad, neki njegov mali dio bar?
I evo odmah slika nova: vec sutradan, dok sam sjedio na betonskom koritu ispred bunara pod velikim dudom,
koji je tu decenijama rast`o, upamtio sam dobro Krcu: Zastao je u okviru ulaznih vrata babe Ružine kuce u grcu i bolu, s krikom koji se prolama i izaziva jezu, izlazio je iz kuce, a iza njega su iznosili Rusa- imao je 33 godine samo. Svi placu. A mi djeca, još istog tog dana, nekoliko sati prije samo, krali smo cigarete ispod koša gdje su pekli svinje. Proturivali smo šibu kroz letvice kako bi smo privukli kutiju, pri tom smo i pjevušili:
-malo lijevo, malo desno, a sad pravo.. Celo nas je otkrio: -Stid vas bilo, covjek još na odru leži a vi pjevate! Sa nama je bio i Dresko.
I tako slika opet zašuti, no nastavit cemo. Preko puta je moj drug Ilija, Nena, Andrija, Mato, cica Ivo; malo dalje je Šimo, slika ima puno što pricat. -Samo slušat treba, treba biti strpljen, treba je pitati a ona ce kazivati....
ŠIMO
Baš je cudna ova slika, evo nece da nam prica o cica Ivi, nego otvara novu pricu -pricu o Šimi!
I prostro se Lug, širok i velik, obuzeli ga zelena trava i stogovi slame. Gledajuci tako izdaleka -cijeli je ko oaza usred velike zelene šume. Cuje se pjesma ptica i djetlic kako udara kljunom o drvo, tople sunceve zrake ugodno griju. Sve odiše mirom i nekom cudnom ljepotom - ko u raju. I odjednom, sav taj mir iznenada se gubi: izdaleka dolazi cika, vriska i galama, i mucanje krava. Joka i Šeka su glavni, kolovodje su i puni su raznih ideja. Krave se puštaju na svoju volju: slobodne su kao i livade im i šume, socne je trave na sve strane.
I odmah rušimo prvi plastic. Pitam se u sebi: - što li ce reci tata? Ali šutim. Ta, neki dan sam ih i sam pravio.
Nešto smo izvezli a ovo je ostalo, nismo stigli...
U šumi su vec odsjecene motke i okvir gola se pravi – baš na razrušenom plastu. Kako samo miri tek osušeno sijeno -i vec se gazi! Tu je i lopta, ko zna kakva, bi'ce da je "šampionka", kad je udariš uvija se ko zmija i teško ju je obranit. Pucaju se penali! Golman se bezbrizno baca -ne možeš mu gol dati! A i kako bi, kad je pod njim toliko sijeno?
Ma cuvo sam ja i prije krave ali nikad nije bilo ovako bilo lijepo. Nevenka je bila najgora od svih krava -pravi vrag! Znao sam je ponekad vratiti i po stotinu puta u jednom danu. A ovdje u Lugu s jom ama bas nikakve brige. I popnem se na slijedeci slobodni plastic, nešto niži i manji od ovog srusenog. Milina! Gdje li su sada moje krave: Nevenka, Žuja, Šara, Jagoda, Rumenka, Lisa? I dok tako na njih mislim i promatram okolinu, izdaleka vidim, neko ide. Prepoznajem Šimu. Vidim covjek vice, rukama maše i žuri, šiba mu u ruci. Ugledaše ga i ostali, i bjeganja -tutanj! Ni minuta nije prošla, ostadosmo ja i Simo sami. I Lug nijemi, šuma i djeca duboko u njoj...
Sjedim kako sjedim i cudim se! Niko ne zna što ja znadem. Ne bojim se. Ta, ovo je moje! Nisam znao da je jedan dio Luga i Šimin! Kako nas je bilo puno kad smo kupili sijeno, pokupili smo i njegov dio, da ne dolaze djabe i oni za to malo. Nase smo izvukli a Šimino je ostalo.
Vidim ljut je Šimo, puno ljut! Uvijek dobar prema meni, ma ni glasa nikad podigo nije a sad vice, urla: -Silazi odatle...(psuje)! Njegova je glava u visini mojih nogu. Gledam ga onako s visoka i mirno kažem: -Šta 'oces, ovo je moje!" To i ne izustih -kad me po licu odvali: puce pljuska, vruca i jaka, sve mi se zamraci! Kako li me samo odozdo dohvati? - To je moje, sto me bolan osamari!? I u isti tren i šiba me opali! U tren oka na zemlji sam bio i do šume preletio! I nicega se ne sjecam vise. Znam da je vec bilo dosta kasno kad smo isli tražiti krave.
Kako nismo sve mogli naci, neki su se i na dalekovodne stubove popeli, cak do vrha. Kasnije mi je tata objasnio što je bilo posrijedi, a sa Šimom nikad poslije o tome nisam pric`o.
Danas Luga više neme, nema više livade one, ni trave; u njega se ne može više uci, kroz nj. se ne može više proci: šiblje i granje, stabla i do cetiri metra visoka, šuma mlada... Pokušali smo prije godinu i pol tata (Cigo), ja i Luka -samo smo ušli. I pored velike volje, nismo mogli dalje... Popeo sam se na jedno drvo i vidio šumu novu -ravnu i mladu, a na daleko nigdje ni jednog HRASTA!
I pored svega drag mi je Šimo bio, kako i ne bi? A kako bih i zaboravio? -mnoge smo godine Nove kod njega uz televizor docekali. Kod njega smo i prve filmove gledali. I Kleja i Frejzera, u dva sata poslije pola noci. Kod Šime je uvijek bila puna soba... Zimi kad nije mogao koristit bicikl u Korparu je iš`o pješke, po poledici ili snijegu...
A evo i slike nove! -evo Gardijana (Mate) i Leše! Bit ce da je to i bilo na jednu davnu Godinu Novu. Sjedili oni tako kod Šime i još neki. Lešo ko Lešo 'oce da tjera šegu. Osjetio on da ce Gardijan kuci pa izade koji minut prije, sakrije se iza coska kuce -kuda i Mato mora proci... Znade Šimo što ce sada biti, isprati on lijepo Matu.
Kad Mato do coska kuce dodje, iskoci Lešo i: -BU! A Mato, ni pet ni šest: -BUM! Sijevnu matina saka u mraku! -nabroja ih dosta Lešo, i do nekoliko stotina zvijezdica, kažu. I nikada mu više na pamet, s Matom segu tjerat, nije palo…
A kako je samo šargijati Šimo znao! Obicno nedjeljom, sam za sebe, onako komšilukom se cuje -svira Šimo i pjevuši... Sargijao je i pjevao, i kad je bilo neko manje sijelo, ili za neku drugu manju zgodu. Predzadnji put sam ga sreo u Kostajnici kod Brljka, tata mu je redovno nosio penziju iz Bosne. I poslednji put kod Krce, na krštenju sina od njegovog Mate. Snimio sam ga i na video traku. I kad god me sjeta odnese, pustim ja Šimu da mi svira i pjevuši. Pocikuje i Krco, tu je i Mata, Lešo, Pavo, Stanko, Andrija, Brljak i mnogi drugi... Samo, nema više Šime; a ni Krce više nema.... Ipak je lijepo! iako suza poneka ne može više da ceka...
Veseli hasicani 1 (1999.)
(klik na video za povecanje)
Cica Ivo (Adjija)
Živio je u kuci preko puta i dobro sam ga poznavo ali nikada ga nisam vidio ljuta ili da je glasa podic znao; dobra srca i uvijek blago nasmijana, tiha i nježna -osjecajna. Volio je konja. Cesto je s njim proarati znao. Imao je i platon. U njegovom dvorištu bilo je puno vocki: jabuka, kruška, kajsija, dud, zerdelija, orah, šljiva i ostalo…
Dobro se sjecam daná kad je konj bolestan bio. Kako se samo za nj. cica Ivo borio: u stali je spavo, veterinara više puta zvao. Uzalud, pomoci nije bilo. Koliko je samo tugovao!? Ubrzo je zatim kupio drugog.
A nedjeljom, zna se! Spremi se cica Ivo u CITAONU (Dom) kod Funjare; zveckaju domine po stolu tamo, tu je i Pero Ves i IFA (umrla seka Mara! Ruza je ziva i kazu da se udala, a IFA i Ivo, gdje li su sada?)
I tako u igri, u dobrom društvu i dimu, ostane se cijelog dana, pricaju neki da tu bude i varanja: domina se sakrije, zato se uvijek brojalo, ipak, cesto se i svadjalo… A predvece, domino se skuplja i usprema, CIKVINA je na redu: i vrti se bubanj, izbacuju brojevi. Birka! -cuju se povici. I na kraju: -stop! -neko se javi. Cuju se uzdasi. I prodaju se iznova tiketi, novi krug slijedi! Funjara sve nadgleda, požrtvovan je i vrijedan, nema cega kod njega nema -ma, ništa ne fali! Još uvijek pamtim njegov caj s rumom. I dan danas kad ga pijem, ko da se ona atmosfera vrati: puno dima u CITAONI, svi stolovi zauzeti, gužva, vreva i galama…
I evo poludila slika moja ova! -joj kako luta, kako nosi! Htjela bi da prica toliko toga odjednom. Govori mi i da je igranka dolje u sali, omladine je puno…. Cetvrtkom je KINO i treba pripremiti špice, najviše ih kupuje Mato Lilic, saka je dinar, onako mala, jos kad se stisne. Dinar je vrijedan bio tada -ma kakva njemacka marka! Subotom je igranka u H.Tišini, nedjeljom u crkvi djacka misa u devet sati; popodne utakmica…
Pricala bi moja slika! -otvorila se i ne zna gdje bi stala…
Da, cica Ivo! Udaljilo me malo. Ovršio on pešnicu i pred kucu su u platonu dovezene vrece, velike i široke, teške i do 80 kg.. Kod kuce nije bilo muske djece i potrebna mu je bila i moja pomoc. Nije mogo prenijeti niti jednu… Probali smo zajedno jednu vrecu, ali samo nam je bilo teže… I skidao sam ih s platona direktno na rame. Ubrzo su u kuci bile sve. Kad je trebalo pšenicu istresti i razastrti po podu, teško mu je islo… I sjetim se mamine price:
- Kad je cica Ivo mlad bio, jednom prilikom u Šamcu, na vašer, po'rvo se sa medvjedom -i to pravim! Pojeo je prije toga slanine i do citave kile i zato je imao toliko snage. Uglavnom, medvjed je pao! Ko zna možda je i zbilja bilo tako!?
Djed Jozo
A evo i djeda Joze, nas šestoro unucadi njegovo ime nosi. Bio je kovac -na daleko poznat. Znao je citavu karoseriju za platon da pravi -desetine, možda i stotine njih... Pravio je i pec FIJAKER, a i konja je potkovati znao. Pištolj i pušku da popravi, mozda i napravi!? Igramo ti se tako mi djeca i na tavan iynad radnje smo dospjeli. Duplo dno, na krivo je mjesto noga stala, i tres! - kroz tavan propade mitraljez!
Zamazan, kožna kecelja na njemu, ruke snažne: u desnoj je cekic a u lijevoj su kliješta stisnula užareni komad
spreman da ga djed oblikuje po zelji. Pred njim nakovanj, crn i velik, spremno ceka na udarce. Desna noga povremeno papucicu gazi, vjetar puše i koks se žari vreo ko sunce, celik se sjaji. Djed je uvijek para im'o, i svakog sam dana kod babe Janje s pekmezom od šipka meki bijeli kruh maz'o. Kupovao sam ga kod... (kako se samo zvao? da li bi -Leko, ili…), pekara je bila ispred Markanove gostione. Baba Janja mi kupila šparkasu u koju je, svaki puta kad iz trgovine vratim, ubacivala po nešto od kusura sitno, ali kasa nikako da bude puna, uvijek je bila gotovo prazna. A i kako bi mogla biti puna kad smo svaki dan igrali bliške, klikera i pokera. Tu je i trgovina bila: karamele, rum plocice, bombone i slicno. Kad zatreba odem ja kod svoje babe Janje, dohvatim šparkascu, pronadjem tanak nožic, izvrnem je malo na stranu, mucnem -i ispadaju banke, petobanke i dinari…
(iz jos nekih prisjecanja o mojemu dragom djedu)
......... Bilo je cak i bliskih susreta sa samim vragom: - Još jasno vidim djeda Jozu kako u Lugu, dok roguljama baca na vrh plasta i posljednji naviljak osušene trave, iznenada primjecuje neko patuljasto ljudsko bice s kozjim nožicama - ko da leti na neka dva okrugla tocka što se okrecu, i sve je bliže njemu.. Kaputic mu je malo poduži ali ipak ispod njega viri žviljasti repic, na glavi mu crveni fesic, a tik uz njega s jedne i druge strane izbijaju dva mlada šiljasta roga. Vec je tako blizu, cuje se cak i kako potiho zvižduka. Djed dobro stisnuo zube, šake se same uz rogulje zgrce, vrisne u sebi: -Pomozi Bože! I brzinom munje prozviždaše rogulje zrakom - poput groma odjeknu kad Ga je puko. Ciknuo je vražic ko guja ljuta i pobjego brzo - ko svjetlica, bolan ... zajedno sa svojim cudnim biciklom. Svijetlile su i naše djecije oci, usta su nam bila širom otvorena a srce je ubrzano tuklo.
I niže naš dragi djedo pricu za pricom: A bilo je jednom, i to kad se on kasno vracao kuci, sjedio je u platonu, mrak pao, ni mjeseca a ni zvijezda, ni prsta pred okom, itd, itd... I kad je prolazio pored nekakvog groblja, do tada inace mirni konji uznemiriše se jako: Soko vuce na lijevo, htio bi da zaokrene, a kobila Cvjetka stala ko ukopana, samo rže i glavom podbada, kad odjednom nešto teško ko vreca upade u platon. I konji krenuše naglo - samo teško nekako, idu polako jedva vukuci kola. Naravno, preznojio se djed, molio je potiho i Boga, ali okrenut se nije smio. (Ej, djed se nije smio okrenit - na brzinu pogledamo se samo, misli nam iste: - Šta li ce sad biti, 'oce li opet kakve rogulje biti pri ruci ili makar vile...?) I opet raširene oci zjape, prikujemo ih ponovo na djeda, nastavlja on pricu. Išli oni tako i išli, upjenili konji bolan, ne mogu više, a nešto ih - ko tjera. I kad su došli do drugog groblja, u drugom selu, ta utvara iskoci, a kola olakšaše i konji napokon ubrzaše, i djed dode kuci.
Prica ide i dalje... Za vrijeme onog rata, u djedovo vrijeme, zapotjeraše ga cetnici u mrklom mraku a on bježeci priko greblja upade u tek iskopanu raku, pognjurio se na dno groba i nije ustajo dok se nisu izgubili glasi. U groblju nasta mrtva tišina..... Bilo je u toj tišini svega, baš svega što ne valja!A tko ce sad to sve pricat ...
Cica Mijo Brandic
Dolazio je kod nas svakodnevno, moglo bi se reci da je bio nas kucni majstor. Ako treba zamijeniti polomljenu tarabnicu, popraviti šupu, okresati vrbe, ili pak zaklati i urediti prase, ili bilo što drugo pomoci… ma sve ja znao cica Mijo Brandic! Izgleda da nismo bili u rodu ali to “cica Mijo“ je bilo tako naravno i blisko, najrodjenije na svijetu -moglo bi se reci! S tatom je na radiju cesto slušao vijesti, o politici se dugo, dugo pricat znalo: -Tito, Stane Dolanc, Milka i dr... I tako, bilo jednom, iz podsvijesti izvire prica, kuci nisam bio tada i to cudo nisam ni vidio, ali pricalo se: - Pozove ti njega tata da mu pomogne urediti prase, svake godine radio je to cica Mijo nekoliko puta i uvijek je sve prolazilo u najboljem redu. Ali sada, izvuku ti oni iz obora prase, ni veliko ni maleno -najbolje za ražanj. Zakolje ga cica Mijo i opet provjeri je li sve što treba prerezano; stave ga u korito potrbuške, s nogama pod glavom i stomakom, vrela je voda vec cekala. I kad izliše prvu kantu, skoci prase na sve cetiri, i što brže može potrci ko ludo. Pogledaše se u nevjerici, tata i cica Mijo, i u trk za njim! Stigoše ga tek nakon jednog kruga oko kuce l-leže prase tek onako od sebe samo… i nož se opet u ruci nade…
A svake godine sam mu položaj bio. Dolazio je po mene u rano Badnje jutro i vozio me svojoj kuci, biciklom na korpi. Mala cuprica i drvena kapica, dvorište mu je uredno i cisto, zeleno, lijepo… Hranio sam njegove kokoši, mašicama sam po vatri u peci žaro… Vozio me opet natrag kuci s punom vrecicom oraha, bombona, s jednom cokoladom, manjom kutijom keksa, poneki ljesnjak, a i nesto para. A prvi put sam plak'o sjedeci na korpi bicikla kroz cijeli D. Hasic. I to tako glasno koliko me grlo htjelo! Pitali ga poslije ljudi: -Što je to dijetu? Neki su cak mislili da me vozi i do hitne…
A kad sam jednom s njim njivu proar'o: -Idemo tako ja i kobila naprijed, a on za nama plug drži. Sunce je ugrijalo, znoj curi sa cela -kobila vuce sebi a ja sebi! Vjecita borba -trza ona, trzam i ja! Zapjenila, žvale zelene cure, slijevaju mi se na ruku, a tek kad iz nozdrva prsne... Odjednom: –Eeej! cuje se. Stane kobila, a i ja s njome. Gledam šta je, zašto sada stade bez ikakvog razloga? Ja ne znam, al' znade cica Mijo. Poce ti on da zvizduka. Sta mu sad bi nasred njive? -Da ga nije sunce udarilo i da nije poludio, mislim u sebi… Potraja to i pola minuta, pitam ga šta je, a on šuti, nešto ceka i opet zvižduka... Kad odjednom, kobila se malo nape i poce da lije, ko iz kabla! I bi mi jasno zašto je kobila stala; a od tada, eto, i za to znadem!
A kres'o ti on jednom vrbe pod Žandragom, u Polovi. Kad je bio gore na vrbi valjda je nekako nezgodno stao,
pokliznuo se i u vodu je pao. Doš'o je u kuhinju skroz mokar, mama mu je dala tatino odijelo, i gace: sve, bas sve. Kako smo se samo slatko smijali tada. Nije dugo bilo i razboli se cica Mijo, na sreuc nije bilo nista strasno.
Imao je Ivanku i Andjelka. Kako smo samo voljeli Andelka, bio je tih i mio; nije imao mamu, umrla je rano i nekako nam ga žao bilo. Cesto je kod nas rucat znao, jer mama mu inace nije dala da ode… dolazio je i kad je bio velik, ali sve rjedje i rjedje. I onda cujemo: kamion je sa županjskog mosta spao, na Hrvatskoj strani…
I ko da ga sada vidim kako u kuci leži, i sprovod velik… A kad dodjem na naše groblje i njega obidjem, i Marijana, i Ivu, i Stipu, i Jozu, i druge mnoge…
Kuca cica Mije i dan danas u Hasicu stoji: oronula i zapuštena; mnogi prodju a da je i ne primjete, ali moja glava, bar za tren se okrene: ima tu nešto! Nešto lijepo, i što još uvijek tamo stoji, što se može naci -samo ako potražiti se želi!
Proslo je od tada godina mnogo, doživjeli smo štošta toga a on još uvijek spava,
sve ovo mu k'o tren izgleda, u meni se nada radja
da opet cu vidjeti Andelka!
J.V decembar 2004.
___________________________________
Moj drug Jovica
Rat je razorio i uništio puno toga, ipak rijetki su primjeri, a zato i neobicno lijepi, kada nije mogao uciniti ama bas ništa po pitanju medjuljudskih odnosa. Ovo je jedno svjedocanstvo da u ljudima, pored zla, postoji i dobro koje ništa ne može da uništi.
Sjecanje na svog komšiju i prijatelja Jovicu poslao nam je MARKO PEJIC:
Dugo, dugo razmišljam da li da napišem ovu istinitu pricu.
Razloga ZA je puno, puno, iako ima i onih koji su protiv.
Ipak pisat cu za sve druge kao posticaj, da i oni nešto ovako ili slicno napišu,
a toga ima sigurno puno:
Sada, vec davne 1960 i neke polazim u Osnovnu školu,
u Hasicu prva 4 razreda, a zatim u Osnovnu školu u Crkvini.
Prvi dan idem sa komšijom Jovicom Petrovic,
sinom Živana i Joke iz Kruškovog polja, sjedimo zajedno u klupi
i tako do završetka Srednje škole.
Svi pamtimo školske dane, ja po prvim ljubavima, pokušaju prepisivanja, nekada više nekada manje uspješno i dr. Završavamo Osnovnu školu gdje mi nastavnik Miroslav zbog duge kose daje tricu i jedva prolazim sa odlicnim, bilo je povuci potegni.
Jovica me tješi i kaže - ma bitno je da je gotovo, nije važna ocjena.
Upisujemo i srednju školu i zajedno sjedimo u klupi, pa to je sad pravo drugarstvo. Zajednicke brige oko škole, djevojaka, opravdavanja casova i sl.
Usput ne propuštam niti jedan Božic kako bi bio polaznik,
gdje se strina Joka raduje "dolazi muška glava"
a meni je fino i dobro me paze kao polaznika.
Dolaze 70-te, život nas rastavlja ali samo fizicki.
Svaki dolazak kuci svratim prvo kod strine Joke i Jovice, pozdravim se i ispricam, pa svojoj kuci. Moji roditelji su to podržavali i uvijek mi prenosili ko je pitao za mene, ili ko me pozdravio.
Nesretna 1992.godina mart mjesec, dolazim kuci i po obicaju svracam kod Jovice, pitanja se namecu, Hoce li biti rata? Kako iz ovoga izaci ziv? Hrabrimo jedan drugog da ce sve biti dobro.
Odlazim dalje na put, Jovica sa porodicom ostaje kuci.
April, rat pocinje i u Bosanskom Šamcu.
Jovica je kao malo ko drugi, a ja nisam nikada ni sumnjao, ostao isti,
pokušavao pomoci gdje se i koliko moglo, pa rat je !
Rat je prošao dolazim nakon dugo godina u Hasic,
prvo po obicaju svracem kod strine Joke
(gledam je malo i zdravlje ne služi, place kad me pozna),
dugo razgovaramo, tražim Jovicu, kaže da je kod Obrada Žagurinog,
daje mi broj mobilnog telefona, zovem,
dolazi i ako me je prepoznao nakon pozdrava, dolazi sa 30 KG više,
ali pa to je moj komšija o kome sam svima pricao,
i o našim školskim danima i dogodovštima na casovima i igrankama.
Ja sam zahvalan što je porodica Petrovic Jovice bila i ostala onakava kakvu sam je ja doživio,
prijatelji komšije, ma ko braca.
Mi smo i danas kilometrima daleko, ali se redovno cujemo, ispricamo se,
pricca mi šta ima novo, znam teško se živi, ali bice bolje,
mora, mi smo tu, mi se nadamo i to žarko želimo.
Ovo je samo mali dio istinite price koja živi
i koju pricam s ponosom svim svojim prijateljima,
i koja ce vjerovatno nadživjeti sve nas,
jer dobra se djela ne zaboravljaju,
ona žive i poslije ljudi koji su ih cinili.
Pravda postoji, nekad nam se cini spora,
nismo svi isti i u toj razlicitosti
mi smo samo ljudi sa svojim dobrim i lošim stranama.
