Pipika

Nakon vec opisanog poslijeratnog tecaja kao prvog koraka u opismenjavanju Hasicana, nezaobilazno je reci par rijeci i o Pipiki, koji je vec nas ovim stranicama pomenut kao jedan od prvih koji je u Hasic donio nogometnu loptu.

Rittermann-ovi su podrijetlom Austrijanci. Došli su u naše krajeve nakon aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austrije. Svi su bili fakultetski obrazovani i napredni. Od njih i s njima Hasic i hasicani su puno dobili i naucili. Pipika je imao kucište od Stijepine gostione do škaricke cuprije, a posjedovao je i dobar dio Jelasa koji još u to vrijeme meliorirao (iskopao kanalsku mrežu). Anto Saric je kod njega radio i izucio zanat u legendarnom ”Pipikinom mlinu“. Mlin je nakon II svjetskog rata preureden u osnovnu školu, a strojevi i materijal od zgrade, po direktivi, dislocirani su negdje u podrucja koja su naseljavali Srbi. Druga dva Pipikina brata živjela su u Šamcu. Jedan se zvao Puba i bio je apotekar i vlasnik apoteke, a drugi se zvao Ðidika i bio je lijecnik i vlasnik sadašnje zgrade opcine, koja mu je bila kuca i ordinacija. Pipika je imao dva sina: Perica i Zdenko.

Poslije II svjetskog rata protjerani su i sve im je oduzeto. Pipika je dugo, kao poznati pcelar, živio sa suprugom Zdenkom u Splitu i bio urednik Pcelarskog casopisa Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu. Davno je umro, a žena mu je bila živa sve do pred posljednji rat. Zemlja koja joj je oduzeta u Slavoniji, desno uz prijeki put za Babinu Gredu, te neke zgrade u Slavonskom Šamcu, pokušala je pred rat dobiti nazad, angažirajuci na tom poslu upravo Antu Saric. Pejo Saric i Pejo Mišic su od Pipike i Ante Saric naucili gajiti pcele. Rittermann-ovi su bili strasni lovci, pa je Anto Saric s njima cesto išao u lov.

Nekoliko generacija hasicana i tišinaca je išlo u osnovnu školu „Kod Pipike” u kojoj je bio I - IV razreda, a dio iste škole je bio kod Doma u Tišini. Kod Pipike je (ne po njegovoj volji!) uvijek ucitelj bio Srbin, kao uostalom i ogromna vecina ucitelja i nastavnika na podrucju šamacke opcine, cesto bez kvalifikacija, dok je obrazovane Hrvate režim protjerivao. Podvornik je i kod Pipike bio Pero Šljokic Šljoko, a njegova žena cistacica. Šta cemo, „nismo imali pametnih Hrvata” ni za takve jednostavne poslove. Brat ucitelja Svete Vasovica, Dimitrije bio je ucitelj u Pipikinon školi, znao je samo jednu pjesmu, onu: „Durmitore, Durmitore visoka planino, da je meni do jezera doci, da ja vidim svoju vjernu ljubu, da li je se ljuba preudala”, a ako jest, naravski, da ce joj oba oka iskopati ili je zaklati (glazbeni odgoj!). Najviše je djeci, tadašnjim ucenicima Pipikine škole, pricao o tome da je bio veliki partizan, pokazivao rane sa Sutjeske, a brat mu Sveto, i on poslan po direktivi, da obrazuju i vaspitavaju Hrvate.

Mi mlada generacija od slavnih ”pipikinih ucenika“, kao djeca, prolazeci u crkvu ili tišinsku školu pored ostatata pipikinog mlina (školu i ne pamtimo!), dugo nismo znali šta je to u stvari bilo, nego mislili da je rijec o bunkerima iz rata. Istinu o Pipikinom mlinu znali su oni stariji hasicani i tišinci koji su tu školu pohadali. Onaj ko je išao u tu školu, još prije zadnjeg rata, a pogotovo danas, smatrao se starijom osobom, onim koga treba ljubiti u ruku kada ga se sretne. Obicavalo se ne pitati gdje koliko imaš godina, nego gdje si išao u školu. I domah se sve znalo i sve bilo jasno. Tako je vremenom nastala i poznata uzrecica za one koji su ušli u godine i vec poceli nauceno zaboravljati: ”Ma ostarijo je, i on je ucio školu u pipikinom mlinu!“ ili ”Zaboravan, ko da je išo u školu kod Pipike“!