Pismo iz Danske

Tmurni  su oblaci  ovoga jutra prekrili Dansku, tiha kisa dosadno rominja, natapa zemlju i onemogucava mi daljni rad na jucer zapocetoj stazi oko kuce. Sivilo je posvuda, velika vlaga u zraku, a pogled na obliznju obalu mora samo pojacava dojam mokroce; nista bez Sunca! Ipak, kako u svakom zlu ima i dobra: konacno sam dobio vrijeme da i sam nesto radim, mislim na Hasic, i nas u njemu i izvan njega.

I kao da postoje dva svijeta ili kao da je nesto puklo one davne 1992. I razbilo se u paramparcad te razbacalo na sve strane, citav jedan svijet, koji je posjedovao sve ono sto jedan covjek treba, sve ono sto ga je ispunjavalo i cinilo sretnim, kako kao pojedinca, tako kao i clana sire zajednice u kojoj  se snasao i u koju se u potpunosti uklopio.

I da nije sjecanja, svijet do 1992. vjerojatno ne bi ni postojao. Ovo sada kao da je neki novi zivot, neki drugi svijet, kao da smo iznova rodjeni; sve je drugacije, a Hasic je dalek i nestvaran… ali zivi jos uvijek… I svako novo javljanje, svaka nova vijest, nova osoba, poruka i sl., samo su njegovo ponovno ozivljavanje i povratak u onaj priosnji svijet prije rata.

Prve moje komsinke su sada dvije dankinje, starije zene, udovice, jedna ima macku a druga cuku, zive same u kucama preko 100 kvadratnih metara, imaju velikia dvorista, dobre su zene: susretljive i spremne na razgovor i salu. Iza  je bracni par bez djece, sa dva rasna opasna psa, drze ih u kavezu, izmedju nas je velika ograda i skoro da i nemamo kontakta. Preko puta su jos tri familije, dvije od njih su stariji bracni parovi, penzioneri, a treca je sredovjecni bracni par bez djece, on je iz Ceske i u Danskoj je preko 30 godina, kaze mi neki dan da je dosta i Ceskog zaboravio…

Nema djece! Nekih dvadesetak metara dalje, preko puta, prema moru, sve je trulo bogatstvo, kuce iz snova i velika prazna dvorista….

A gdje je moj hasicki komsiluk, moj Cica Ivo (Adjija) i gdje su ona vremena kada je samo u tri komsijske kuce, kod Cica Ive, kod Cige i kod Sime , bilo blizu tridesetoro djece!? Nije li ovo sada neko drugo vrijeme i nije li ovo neki drugi svijet, neki drugi zivot!?

Vec je osam sati i moji spavaju jos uvijek. Veceras cu morati nazvati tatu (Cigu), jer vec je evo petnaestak dana kako nisam zvao. Lijepo je znati da Hasic jos uvijek postoji i da se tamo nalaze nasi ljudi!

Takodjer, lijepo je znati da postoje i mnogi drugi, kojima bude lijepo kada na internetu otkriju nase stranice, i tada odjednom, kao da se nakon dugog kisovitog razdoblja ili duzeg hladnog vremena, ponovo pojavi Sunce. Od tada se stranice posjecuju skoro svakodnevno u zelji da se sazna nesto novo, nesto vise… Dobro sam to primjetio u ovih nekoliko mjeseci moje smanjene aktivnosti, ili pak neaktivnosti… Srecom, upravo tih dana Zeljko je otvorio nova vrata i tako omogucio novu vezu, kako vidim, prilicno uspjesno.

Ali i dalje je stvar ista, isti problem.  Nedostaje nam kreativnosti! Treba nastaviti obnavljati i spajati, graditi, popravljati i odrzavati! Da se ne gasi stari zar ! Ali, tko ce? Mnogi su zainteresirani ali ocekuju da to ucine neki drugi. Mnogi od nas smo sputani nametnutim nam okvirima iz kojih ne zelimo ili ne smijemo izaci, bolje reci: nedostaje nam hrabrosti… Radije i dalje ostajemo u nedorecenosti i individualnoj izolaciji, ne dozvoljavajuci si ispoljavanje. Ne mijenjamo svijet na bolje, nego ga odrzavamo onakvog kakvog smo ga naslijedili; bez naseg udjela nema napretka … Sve se svodi na to sta ce misliti drugi ili pak sta ce reci? I zato nema slobodne misli, nema istinske i slobodne osobnosti, sve je gluma i oponasanje; uklapamo se u ustaljene i nametnute nam kalupe, ne ostvarivsi sebe… Ovako je lakse! Ali nije dobro za nas i buduce generacije - jer nema nadogradnje. Zivot je kratak i vrijeme brzo ide, svijet je u velikoj nevolji i u tijeku su velike promjene… Gdje je individualno djelovanje!? Bez njega nema ni kolektivnog napretka, bez njega tonemo dublje u totalitarizam i jednolicje gdje se otvaraju vrata manipulaciji svake vrste …

Sinoc sam, navecer,  dosta kasno, otvorio moj mail boks. U zadnje vrijeme su ucestale poruke da se ’radi nesto’, kao da su neki postali nestrpljivi; ucestale su i poruke tipa -’nastavi dalje!’ ! - Zbilja, nisam imao vremena! I vidim nekoliko novih poruka: javila se Ana Evic iz Svicarske, upravo nas je otkrila i vec smo uspjeli razmijeniti par poruka, odusevljene je veliko, obostrano! Cujem i za Buljku i ponovo ozive prelijepa sjecanja na djeda Pavu- Pavusu; poslala nam je Ana i nekoliko lijepih stihova, objavit cu ih ubrzo…

Zatim, na moje veliko iznenadjenje, dobijem i dvije slike od fra Jose, na jednoj je nase (hasicko) igraliste, a na drugoj tisinski stadion…  Obadva su igralista u svom najljepsem izdanju, doduse, vidio sam ih i sam, snimio kamerom i slikao jos i prije nekoliko godina. U poruci nije bilo teksta, ali nije tesko naslutiti sto autor  zeli reci…

Sve je to jako lijepo, i treba graditi, ali treba i duhovno uzdizati i stvoriti slogu i krscansko, bratstvo na koje nas Isus i poziva, treba ljude prosvijetljivati i oslobadjati od neistina i neznanja, treba rusiti primitivizam i bijedu, glupi ponos, zamjerljivost i zavist. Jako mi je zao kada cujem prepirke i nadjacavanja, nadmetanja i iscjedjivanja, kada se podupire nezdrav duh… Krajcani, Urijasi, Jelasari. Podjele!? Mislio sam da je to proslost! Tko je dao vise, tko manje, tko nije dao nista... Za crkvu u Hasicu. Dokle tako? Prekinimo s tim i gradimo krscanstvo dostojno covjeka i Krista, Bogu Ocu na cast i slavu. Prije nekoliko dana poslao nam je Joso i pozivnice za PATRON ZUPE. Mislio sam da sam je dobio greskom, ali ove dvije slike razbijaju svaku sumnju… 

Dobro se sjecam jednog davnog Patrona i predivne priprave koju je u dva ili tri prethodna dana sproveo jedan  izvanredni fratar, FRA STANKO MIJIC. Svojom izvanrednom produhovljenoscu, u samo tri dana zadivio je narod i njegove rijeci su pocele zivjeti medju pukom zeljnog duhovne obnove. Crkva je bila puna tokom priprave, svaki put!

A na sam dan Patrona dosli su uvazeni gosti, dosao je i provincijal iz Sarajeva, cini mi se fra Luka Markesic, bilo je mnostvo svijeta, misa se sluzila vani, oltar je bio na crkvenim stepenicama, cijelo crkveno dvoriste ispunjeno.

Ocekivao sam fra Stanka Mijica, dosao sam ga cuti! Skrusen i ponizan, drzao se po strani, dobio je sporednu ulogu,

propovijed je odrzao uvazeni gost. U meni je vrilo! - Ni rijeci o duhovnim stvarima, samo o izgradnji, materijalizam, cijela propovijed! Jos uvijek cujem rijeci: - Kako vam je divan novi kucar, jos kada ga oblozite u fasadnu ciglu, a crkva isto tako, samo u drugacijoj boji, za nijansu; pa kada se izgradi toranj… i oblozi…“ 

Htio  sam vrisnuti: “Stani, sidji odatle, tu ti nije mjesto, dajte nam fra Miju“, ali ni sam ne znam kako, suzdrzao sam se… bilo me sramota, sto bi rekao svijet? Poslije mise, prostrla se bogata sofra, u nekoliko dugackih redova, svi su posjedali, neki nisu ni stigli ali sacekat ce drugu rundu. Trazio sam moga SVECA,  nije ga bilo, ni za sofrom, niti u blizini. Nisam imao mira. Otisao sam u novoizgradjeni kucar, otvorio vrata i u sirokom lijepom hodniku ugledam fra Miju kako koraca po sjajnim plocicama sa cigarom u ruci. Gledamo se bez rijeci nekoliko trenutaka, iako nikada prije nismo izmijenili ni jednu, sada kao da smo stari znanci. Gledam ga i rekoh:  - Zar i Vi, moj svetac, i pogled mi je skrenuo na cigaru…

Lice mu je vec bilo u grcu, sjetno i tuzno, moglo bi se reci u bolu… i nastavljam dalje: - Nije li i Vas sve ovo nasikiralo! Samo je potvrdno klimnuo glavom i dodao: -Vjeruj mi da mi se ne mili ici za ovu sofru, borim se… ali reda radi… Pricali smo jos kratko i rekao mi je, ako budem dolazio u Zagreb da ga mogu naci na Kaptolu, i da bi u svakom slucaju zelio jos popricat. Nismo se nikada ponovo sreli. I otisao je vani, za sofru, gdje ga je cekao veseli, presveti, blazeni FRA MARKO i ostalo drustvo u jelu, icu i picu… Tek poslije sam cuo da su pobrali dobru zetvu!

Nazalost, prolaznu…! Bolje bi bilo da su gradili onu trajnu  i vjecnu!  Eto, odnese me, nisam imao namjeru doticati se i te teme, ali sve je povezano i ponekada neke stvari i nije moguce izbjeci. Dakle, lijepo je da se Joso javio i da nas zeli ponovo okupiti, samo neka pazi kako ce graditi…jer to je jako vazno!

Idemo opet na nase stranice. Otvorim i knjigu gostiju na jednoj od stranica, i tu su rijeci podrske!

Cak i jedan dobronamjerni lik koji spava. Hocemo li se probuditi? To ne ovisi samo od mene, nego i od svih nas,

ja cu dati sto mogu i kako znam… Idemo dalje, dakle: javljajte se i izrazavajte se slobodno, ostavite traga  cineci dobro, uljepsavajte  svojom ljepotom ovaj nas svijet, i ove nase stranice, ljepotu sigurno imate, svi je imamo!

Podijelimo je medjusobno! Lako je ogovarati i podrugljivo se smijati, iza ledja; biti zavidan i zlonamjeran!

Hajdemo biti ljudi i doprinositi nasem uzajamnom poboljsanju,  nasoj ljudskoj izgradnji! I budimo spremni oprastati! Djibonijeva pjesma kaze: “ I svako drzi svoju stranu ponosa i gluposti, moglo bi bit da je lakse umrit nego ljudima reci   – Oprosti!“

Nemojmo se stidjeti, niko nije savrsen i nema iste mogucnosti izrazaja. Nekada i  jako siromasne  rijeci, bez obzira kako bile napisane, mogu sadrzavati ogromno bogatstvo i probuditi divne emocije. I ovaj moj tekst nije bez greske ali ne marim za to, to ne smije biti prepreka izrazavanju, svi grijesimo i nismo savrseni, ali potrudimo se biti bolji, danas vise nego jucer, a vec sutra budimo bolji nego sto smo danas bili, neka ne prodje ni jedan dan bez barem jednog dobra.

I radimo, svako kako moze, vazno je da svi ostavimo trag! Kako je lijepo znati za mnoge od vas, za koje prije nisam znao, a sjetiti se i onih koje sam poznavao a nisam imao kada na njih i pomisliti, tim vise sto u nama gori ista vatra, koja nas grije… Grijmo jedni druge i u dolazecoj zimi!

A ovdje u Danskoj, kisa i dalje rosi,

i dalje je tmurno i vlazno,

pticice jos uvijek pjevaju, doduse...

Lijepo je, nije ni hladno,

a sve je moglo biti puno, puno bolje;

da se svijet okrenio nije

i ono vrijeme zauvijek stalo...

ps. Evo i moja  susjeda, kroz prozor gledam, na dugackoj spagi izvodi svoga cuku, u setnju, po kisi...

                                                                                                                               01.10.2005.     J.V.

Ovdje je bio komentar na 'Pismo iz Danske' koji je izbrisan, nazalost...

Moj odgovor:
 

Drago mi je da si dao svoje misljenje, iz tvoje perspektive imas potpuno pravo, vi ste bili ta generacija koja je bila prepustena samoj sebi, bolje reci ostavljena, pa cak i odbacena, obzirom da ste se nalazili u sistemu koji je tada nagradjivao samo one lojalne, a vi to ocito niste bili; imali ste svoje vizije i svoje dostojanstvo, niste se pokunjili ,

nego ste prkosili i hrabro odolijevali, nije vam bili lako, to dobro znam… Ali imali ste cura, manjkalo vam je para...

Dobro se sjecam, godinama poslije, kada sam dosao u Frankfurt da zaradim koju marku, stanovali smo kod Laze, rekao si mi: - Sjecas li se Gusteru kada smo ja i Pasko trazili od tebe bicikl a ti nam ga nisi dao! Niste imali posla i niste zeljeli raditi za bagatelu, kada bi ispala neka bolja prilika (veca satnica i sl.) to ste prihvacali. Ma kako bih vam dao bicikl, dobro sam znao da ako ga ukradu ili pak ako se probije guma da necu stici ujutro na pos’o, sem toga znali ste se voziti i po dvojica, na korpi ili rami, pa i na guvernalu… A relacija je bila nezavidna, krug od stotinu kilometara - nekoliko opcina: Odjak, Samac, Orasje,Gradacac… skoro cijela Posavina.

Bili ste pametni, to je bilo najvaznije; i opet kazem: -znam da vam nije bilo lako! Ni u Hasicu tih godina, niti u Frankfurtu poslije, narocito prvih godina… Zato ste danas jaki i svoji, samostalni! Slazem se da je u selu bilo ulizica sistemu, da je bilo primitivizma i moralne bijede svake vrste.  Ali tko je mogao pouciti ljude i dati im izbora? Jednoumlje, jedna svijest i maksimalna kontrola; pa zar je cudo da su neki od nas i bili takvi kakvi su bili!? I sto sada? Hocemo li im zamjeriti do groba? Bilo je ljudi koji bi za petokraku sve dali, danas mole Ocenas bolje nego ja! Uvjerio sam se svojim usima. Taj isti L. kojeg spominjes u Domaljevcu je napao tatu nakon sto je izasao iz logora. Naravno, L. je bio borac, a dobro znam kako se bojao, kao i ja…  Ne, nije se on bojao, bio je hrabar, jako hrabar - ta branio je Domaljevac! - Gdje su ti sinovi, zar ni jedan nije na ratistu…, prigovarao je napacenom covjeku. Cuo sam da je Cigo i zasuzio. Ma nije L. kriv, nije on imao snage biti svoj, nego je igrao uz muziku koja je trenutno bila na radiju, ili plivao niz vodu, ili … kako vjetar puse, itd. itd… A mozda je bio i pijan. Ta rat je bio, ne treba mu zamjeriti.

Bitnije je da shvati da je pogrijesio i da krene putem kojim se postaje covjek, i nece mu nikada vise pasti na pamet da cini nesto lose… Sem toga, niko mu nikada prigovorio nije, naprotiv, svi smo s njime uvijek dobri.

A i vjetrovi stalno mijenjaju smijer i zbilja je jako tesko uvijek iznova prilagodjavati se i izdavati sebe, ne biti niko i nista. I ono sto nisi. Na kraju mozda i dodju do pameti ili im jednostavno ponestane snage… Ali cinio je i dobra taj L., osobno je i meni pomogao, a bilo je jos i drugih dobrih dijela. Svi mi dakle imamo dobro i lose, potrebno je samo ono lose odstranjivati. Stalno!

A za takav mentalitet, krivi smo svi mi, cijela zajednica, cijelo drustvo i crkva. Tako smo daleko od puta kojim bi trebali ici ...
 
I jos jedna tuzna prica: Jednom prilikom nasli smo se u nekom uredu u Samcu, godina 1980 i  neka: tata, Pasko, ja, a mozda i Luka, -tata je prepisivao svoj dio zemlje na nas. Za stolom neka zenska, sluzbenica, plava... Kazemo joj sto zelimo, a ona gleda u Pavu i kaze mu da izvadi ruke iz djepova. Pavo nece! pita: -Zasto? Iza nasih ledja, visoko na zidu, visi TITO. - Ako ne postivas mene a ono zbog njega, kaze ona. Pavo opet nece! - De, izvadi ruke, Pavo, molecivo ce tata. –Necu, ljutito odgovara Pavo. Vidim ja nece biti dobro, mogla bi i milicija da dodje, -ajde izvadi ruke pa da zavrsimo to, velim mu. A ona zenska gleda, sva ozbiljna, ko da se radi o zivotu ili smrti!

Ma nije Pavo mrzio Titu, ne vjerujem ni da ga je volio. Ta, nismo ni bili svjesni da je i on u sobi, a kamoli da njegovu sliku, treba postivat, nije nam to bilo ni vazno. Covjek je kao i svaki drugi, ali od njega su stvorili IDOLA! Tada sam spoznao sto znaci biti SVOJ ili SVOJA! Ona nije bila svoja. Nekoliko dana poslije cujem da je iz Bazika. Zamisli iz Bazika! Sta bi Skico reko... NADUVANA I VAZNA, VLAST I SILA! A vec pocetkom devedesetih cuo sam da je usla u HDZ i da je u crkvi u prvoj klupi! Zamisli!

A kad smo kod vlasti, dopusti mi da nastavim: - 1998. je godina, dolazio sam u Domaljevac i trazio neka dokumenta. VLAST je NOVA, a SLIKA slicna, samo drugi co’ek visi na zidu, i drugi su ljudi u uredu, mnoge od njih sam poznav’o.

Ma kako su samo veliki i vazni. I vidi cuda: - oponasali su one iz Samca prije rata. Boze mili! K'o da nije bilo rata...

-Gdje si Nevenka! Javim se jednoj curi koju sam poznavo (neka dalja rodica iz Domaljevca). Ma kakvi, nece ni da prica, sluzbeno samo i to ostro i na prvu, bilo je tu i hasicanki… Joj koliki nosevi, mila majko! Ma ne znaju kud bi s njima. Ipak, kako vec rekoh, nisu oni krivi!

A sve je trebalo duplo platit', domaljevcani po jednoj tarifi, a svi ostali, medju njima i hasicani koji se ’nisu boriilii’ najmanje duplo, iako je bio novi zakon na snazi -za sve isto! Naravno, oni mrtvi ozbiljni u oci me lazu: - Mi nismo dobili jos nikakav dopis!

Kriv je sistem i skola koja nas tako uci…’Kako vlast, tako i ti pod ruku snjome.’ I ’bice ti dobro i lijepo i imaces najbolju placu…’ .“ Ali tesko je biti covjek, Gospode“,- zavapio je u 'Ex Pontu i Nemirima' Ivo Andric. - Hajde, pomozimo si naci put kojim treba ici!  Ili , kako si ti rek'o  : -postavimo znakove pored puta!

Tako je lijepo da si se sjetio Janje, Mande i Ane, eto vidis za to nisam znao, ili sam, more bit zaboravio. No lijepa djela, ma i kako malena bila, ne zaboravljaju se lako. I zato cinimo dobro, napist cu to opet, jer zivot je kratak a i vrijeme brzo ide. Hvala na lijepom pismu Speci!               03.10.2005.    Josip V.

P.s. tko zna mozda ovo nekome i pomogne... !