Tko je u povijesti vodio progone...
Komarica i Orden časti sa zlatnim lancem, i Milorad Dodik...
(Link na upis Zorana Zorića u knj. gostiju)
Ugasila se zvijezda na našem Internet nebu!
Papa prijavljen za prometni prekršaj!
Život to je čekaona Pjesma na tekst Ive Kobaša / Lazar B. Kostić
Intervju sa Željkom B. - urednikom hasic-online (Ružica Šušnjara)
 |  | ||
 |
|
 | |
 |  |
"No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidit ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje - kako nas tada spasiti od nas samih?" Bruno Bušić (iz vremena kad 'rvacka još ni bila nije)
"Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš - onaj na nebesima." Matej 23. 9
Intervju tjedna: 'U Hrvatsku stiže papa-šou'
- "Još sam prije deset godina rekao da će Crkva doživjeti sudbinu HDZ-a – kad se HDZ raspadne neće joj ostati ništa. I sada vidimo da je vjeronauk u školama promašen, a djeca ne idu u crkvu, da smo izgubili s njima vezu, da ih poslije krizme u crkvi velikom većinom nema. Sakramentalizam koji se gura u Crkvi, kao i potvrde za primanje sakramenata – to je papirnato kršćanstvo. Od toga nema ništa, jer kršćanstvo je sustav vrijednosti koji se prihvaća ili ne prihvaća, koji se živi ili ne živi. Po tom ćete znati da ste moji, kaže Isus, ako ljudi vide vaša dobra djela"... Više u tekstu: - 'To su naši talibani...'
- "U samom početku kršćanstva se uzimao simbol ribe, a ne križa jer bi to bilo kao da u današnje vrijeme pravite religiju pa stavite za simbol pušku ili vješala. Ili električnu stolicu. Svako bi vas pitao jeste li normalni." Više u tekstu: - 'Crkva uglavnom daje sebi...'
Pavelić u raju 1 Svećenstvo i politika Pavelić u raju 2
Zadnje pristigle slike
Ova stranica je posvećena Hasiću!
U prvom redu njegovim povratnicima, koji su imali snage i volje prebroditi sve teškoće i vratiti mu se u zagrljaj.
Zatim, svima nama koje je zadnji rat raznio posvuda, a koji želimo očuvati uspomenu na naše maleno selo; ali i onima koji ga žele zaboraviti... Jer, možda se i predomisle!?
Od uspomena se ne živi, no to ne znači da su one nebitne, naprotiv: - sastavni su dio naših života i duboko su utkane u našu svijest. Ponekad naiđu trenutci kada nam upravo one zatrebaju, i bez obzira kako nam bude teško, kada u nama ožive, ubrzavaju nam otkucaje srca i ozaruju lice, te poput nekog temelja jakog, potrebnog nam za daljnju nadogradnju - otvaraju nove vidike: kažu nam da nismo sami, da postoji veza i da treba dalje gradit. Zato, ne zaboravljajmo! Skupljajmo i njegujmo! Neka uspomene u nama žive, jer kratak je život, a vrijeme brzo ide ...