|
Povjest hrvatskog jezika
(Tekst je napisan bez velikih pretenzija da bi dao kompletan pregled Povijesti hrvatskog jezika. Tek kao osnovne natuknice za obnavljanje znanja o jezicno povijesnoj problematici.)
Hrvatski jezik po genetskoj pripadnosti spada u slavenske jezike indoeuropske jezicne porodice (ne obitelji, jer obitelj se odnosi na ljudsku zajednicu). Oko 2.000. godine prije Krista, nakon raspada indoeuropske zajednice, hrvatski jezik je bio u baltoslavenskoj skupini, jer su i naši preci
živjeli u skupini baltickih naroda.
Središtem nove praslavenske zajednice postaje prostor porijecja izmedu Odre (Rusija) i Wisle (Poljska). Ova jezicna zajednica se vec dijeli po svojim lingvistickim karakteristikama na zapadnu i istocnu. Iz istocne pak skupine slavenskih jezika potjecu južnoslavenski jezici. Naravno, jezicnim promjenama pogoduju migracije Slavena bilo na sjever – jug
bilo istok – zapad. Tako su se iskristalizirale tri skupine slavenskih narjecja:
1. zapadnoslavenski
- poljski
- kašupski
- donjolužicki
- gornjolužicki
- ceški
- slovacki
2. Istocnoslavenski
- ruski
- bjeloruski
- ukrajinski
- rusinski
3. Južnoslavenski
- hrvatski
- srpski
- slovenski
- makedonski
- bugarski
Svi oni potjecu od staroslavenskog ili crkvenoslavenskog jezika. Staroslavenski jezik je jezik prve slavenske književnosti i pismenosti, kojeg su utemeljila sveta braca Ciril i Metod na makedonskom narjecju.
Hrvatski jezik ima:
a) tri narjecja s jednako bogatom književnošcu na sva tri:
a) kajkavsko, cakavsko i štokavsko;
b) tri govora: ekavski (cakavski i kajkavski), ijekavsko-jekavski (štokavica) i ikavski (štokavica i ikavica);
c) tri pisma: latinica, glagoljica i bosancica ili bosanica (cirilicno pismo u Bosni).
RAZVOJ HRVATSKOG KNJIžEVNOG JEZIKA
Nijedan, pa ni hrvatski jezik ne živi sam po sebi, vec je osim jezicnim uvjetovan i nekim drugim faktorima primjerice nacionalnim, religijskim, politickim, kulturnim, zemljopisnim, inojezicnim.... A hrvatski jezik je baš bio na raskršcu i geopolitickih i vjerskih i kulturnih mijena Istoka i Zapada. Hrvatski jezik proživljava suprotnosti zbog cinjenice što su jezicne slicnosti u nesuglasju s vjerskim i nacionalnim u susjednim podrucjima (srpsko i crnogorsko) ili pak vjerska identicnost u nesuglasju s jezicnom (Italija, Austrija, Madarska u Austrougarskoj monarhiji).
Unatoc nepovoljnim okolnostima, tisak kao bitna pojava za razvoj jezika, javlja se vrlo rano. Sjetimo se samo cinjenice da Gutenbergov izum i pojava tiska pada polovicom petnaestog stoljeca, a mi svega desetljece i nešto više nakon toga imamo tiskane knjige za bogoslužnu uporabu: molitvenik za dubrovacke dumne (casne sestre) iz 1470-1475. Prvotisak glagoljskog misala u Modrušu 1483., prvotisak glagoljskog brevijara u Kosinju 1494-1491., glagoljicki misal u Senju 1494. (Velika proslava u Senju 1994. – 500 godina Senjske tiskare). Iz tog vremena su poznate prve tiskare na našim prostorima: senjska, rijecka, svega cetrdesetak godina nakon Gutenberga, što, ne mjereci današnjim tempom razvoja i razmjene informacije znaci ogroman napredak.
Prvo razdoblje u razvoju hrvatskog jezika traje od pocetaka pismenosti do kraja 14. stoljeca, a obilježeno je:
- supostojanjem latinskog i hrvatskog jezika u bogoslužju
- oblikovanjem Hrvatske u okvirima Franackog carstva – Hrvatska je bila pod Akvilejskim patrijarhatom, a otoci i gradovi na obali pod Bizantskom vlašcu. Ove vlasti se u nacelu nisu borile protiv «vulgarnih» tj. narodnih jezija u bogoslužju. Iz dokumenata Splitskog crkvenog sabora 925. (krunjenje Tomislava) vidljivo je širenje glagoljaštva u Dalmaciji, na otocima, u zaledu. Rimska crkva, ciju jurisdikciju priznaje knez Branimir u drugoj polovici IX stoljeca (Otud natpis u crkvi u Mucu kod Sinja «Pro duce Terpimiro...»), nije sklona glagoljici. Ipak bitan je podatak da papa Inocencije 1248. godine daje dopuštenje glagoljanja na podrucju Senjske biskupije i otoka.
- s kraja 10. stoljeca imamo prve pisane jezicne spomenike, a najpoznatija je Bašcanska ploca iz 1100. godine (darovnica kralja Zvonimira samostanu sv. Lucije u Jurandvoru – Baška, otok Krk).
U vremenu izmedu 13. i 14. stoljeca glagoljica se razvija iz oble u uglatu. Razvija se i crkvenoglagoljaška književnost, a hrvatski narodni jezik prodire u sve pore života i u glagoljaškim i u latinaškim sredinama
(misli se na sredine gdje je bogoslužje bilo iskljucivo na latinskom jeziku).
Od polovice do kraja 14. stoljeca nastaju prva poznata djela latinicke hrvatske književnosti:
- Red i zakon hrvatskih dominikanki (1345.)
- Šibenska molitva
- Odlomak korculanskog lekcionara
- Žica svetih otaca (sva tri zadnja naslova su iz 14, stoljeca)
Vrijeme koje slijedi obilježeno je
- poticajima medudijalekatskog prožimanja
- povezanošcu hrvatskih kulturnih sredina
- nastojanjima za jezicnom cistocom
- cinjenicom da je cakavsko narjecje osnova najstarijeg hrvatskog književnog jezika
- zabilježbom imena hrvatskog jezika – 1325. godine (neki tvrde da je to bilo cak 50 godina ranije tj. 1275. u „Istarskom razvodu” zapisano je «jezika hrvatskoga»).
Iako je hrvatski jezik imao kroz povijest i druga imena kao slavjanski, slovinski, ilirski, iliricki, slovjenski, bosanski, dalmatinski... ipak svijest o hrvatskom jeziku i zajedništvo hrvatskih narjecja ostaje stalno prisutna.
Od 15. - 16. stoljeca hrvatski jezik prolazi faze:
- svijesnog prevladavanja dijalekatskih granica
- protkanost crkvenoslavizmima u narodnom jeziku
- isprepletenost tri hrvatska dijalekta
- zaceci stvaranja jedinstvenog hrvatskog jezika
- upotreba narodnog jezika na svim društvenim razinama
- stvaranje svjetovne književnosti
U 16. stoljecu hrvatski jezik i književnost se razvijaju na sva tri narjecja, ali s odredenom regionalnom rascjepkanošcu. Tako se stvara jezik:
- dalmatinsko-dubrovacke književnosti
- protestantskih pisaca
- zaživljava jezik kajkavske književnosti
- u hrvatsko-književni razvoj se ukljucuje Bosna
- doseljavanja novoštokavskog pucanstva (Povlacenjem Hrvata pred Turcima u pogranicne dijelove Hrvatske doseljavaju uglavnom Srbi s govorom ijekavskih osobina. Oni sporadicno dolaze vec u 15. stoljecu, ali u 16. i 17. stoljecu u velikom broju. S njima dolaze i njihovi svecenici i kaluderi i nastavlja se tako tradicija crkvenoslavenskog jezika.)
- zaceci hrvatskog jezikoslovlja (nauke o jeziku i njegovog strucnog proucavanja). Pišu se rjecnici hrvatskog jezika za trgovacke i druge potrebe.
U 17. stoljecu i prvoj polovici 18. stoljeca važni dogadaji za hrvatski jezik su:
- prevlast štokavštine
- prevlast latinice
- tiskanje prve hrvatske gramatike 1604. isusovca Pažanina Bartola Kašica
- sjeverni dio Hrvatske, Zagreb, izdvaja se kao politicko i kulturno središte gdje se oblikuje kajkavska književnost
- ozaljski književni krug nastavlja glagoljašku tradiciju: braca Nikola i Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan, Katarina Frankopan Zrinski, Ivan Belostenec...... Tragedijom Zrinskih i Frankopana u Beckom Novom Mestu prestaje radom ovaj književni krug.
Razdoblje od polovice 18. stoljeca do tridesetih godina 19. stoljeca karakterizira:
- širenje novoštokavštine (Dalmacija: fra Andrija Kacic-Miošic, „Razgovor ugodni naroda slovinskoga” i Slavonija: Matija Antun Reljkovic, „Satir iliti divji covik”)
- predilirsko doba – prožimanje štokavštine i kajkavštine
Temelje za jezicno pravilo «jedan znak = jedan glas» koje je davno (oko 70 godina) prije Vuka Karadžica propagirao svestrani senjski jezicni, povijesni i opcekulturni erudita Pavao Ritter Vitezovic, koriste kasnije Ilirci, a sam Vuk Stefanovic Karadžic uzima kao svoje geslo.
Srpskim nastojanjima Vuk K. je ucen na dugo i široko u školama, a Pavao Ritter Vitezovic jedva spominjan. Valja istine radi reci, da je Karadžic ispocetka bio više sklon hrvatskim jezicnim stavovima (na pr. uvodenju štokavskog narjecja i narodnog jezika) nego jezicnoj praksi u Srbiji, na pr. protivi se crkvenoslavenskom jeziku koji je nerazumljiv narodu.
Ilirski pokret 1830. godine na celu s Ljudevitom Gajem, ponesen romanticarsko-nacionalnim idejama ima za nacelo «jedan narod = jedan jezik» tj. «grafija = pravopis = jezik = narod». To je izazvalo mnoge jezicne rasprave jer je štokavština narjecje kojim govore i Hrvati i Srbi. Zato su ilirski povijesno-jezicni stavovi cesto preispitivani u znanosti.
Ovo vrijeme je znacajno po filološkim školama. Zagrebacka filološka škola ima za protivnika Karadžica, jer on Hrvate štokavce smatra Srbima. Oštru reakciju hrvatskih jezicara izaziva Vukov clanak «Srbi svi i svuda» 1849. godine. Nažalost hrvatska nesloga je brzo došla na vidjelo. Zagrebacku filološku školu najprije napadaju pristaše Vuka Karadžica, zatim Zadarska i Rijecka filološka škola.
1845. godine Hrvatski Sabor donosi zakon o uvodenju katedre za hrvatsko-slavonski jezik, a dvije godine se kasnije hrvatski jezik proglašava «diplomaticki» i pocinje izucavati u svim gimnazijama te ulazi u sudstvo, školstvo pa i vojsku. Nažalost sve to traje prekratko. Bachovim apsolutizmom 1850. izbacuje se hrvatski jezik, a svuda uvodi njemacki. To stanje traje dugih 18 godina sve do hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine kada hrvatski postaje službeni jezik. U meduvremenu se zbio tzv. Becki dogovor 1850. izmedu hrvatskih ilirskih predstavnika, Vuka Karadžica i srpskih predstavnika te slovenskog slaviste Frana Miklošica. Medutim taj dogovor je imao snagu izjave i nikoga ni u Hrvatskoj ni u Srbiji nije obavezivao.
Krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca dolazi do normiranja i stabilizacije hrvatskog jezicnog standarda. Medutim osnivanjem Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), a osnovao ju je dakovacki biskup Josip Juraj Strosmajer, (koji se s tadašnjih pozicija potcinjenih Južnih Slavena od velikih sila, zalagao za njihovo jedinstvo), Karadžic u toj Akademiji ima utjecaj preko svog jezikoslovca Đure Danicica. Tek 1990. godine JAZU mijenja ime u HAZU tj. Hrvatska Akademija Znanosti i Umjetnosti.
Gramatikom i stilistikom hrvatskog ili srpskog književnog jezika 1899. godine jezikoslovca Tome Maretica (koji je bio sklon Vukovcima), ipak se normira, iako uz nedostatke, hrvatski književni jezik. I ova gramatika je u neku ruku rezultat nastojanja hrvatske vlade koja je odlucila 1889. uvesti hrvatski pravopis u javni život. Tako 1892. izlazi Hrvatski pravopis Ivana Broza, a 1901. izlazi poznati Broz-Ivekovicev „Rjecnik hrvatskog jezika”. 1904. godine Dragutin Boranic objelodanjuje Brozov pravopis, a zatim pod svojim imenom isti pravopis izdaje pod nazivom «Pravopis hrvatskog ili srpskog jezika».
Mnogi su jezicari toliko zagrijani za novoštokavštinu da ne vide više
mogucnost jezicnog suživota s ostalim dijalektima (ca i kaj). Ipak, dijalekti ostaju i dalje živjeti bez obzira na pretjerano gorljive propagatore
novoštokavštine i tako ostaju nešto bez cega se ne može zamisliti hrvatski jezik i kulturni život uopce.
Od ovih gorljivaca neki cak po naputku srpskog povjesnicara i teoreticara Jovana Skerlica prihvacaju pisati ekavicom. Skerlic je naime predlagao da Srbi prihvate latinicu a Hrvati ekavicu. Medutim tko danas procita neko od djela hrvatskih «ekavicara» vidjet ce da je ta ekavica ipak nešto drugo od one u srpskom jezicnom korpusu. Na srecu naši su se ekavicari brzo otrijeznili. Razocarani rješenjem politickog pitanja u Kraljevini SHS vracaju se ijekavici. Ako je još i bio koji jugoidealista «Šestojanuarskom diktaturom» i uvodenjem oktroiranog «Pravopisa srpskohrvatskog jezika» srpskog jezikoslovca Aleksandra Belica, nestao je svaki idealizam. Taj pravopis je vrijedio do stvaranja Banovine Hrvatske 1939. godine. Dolaskom NDH unose se znacajne jezicne promjene a osobito se insistira na tzv. «Korienskom pravopisu». S druge strane partizanske vlasti donose odluke da svaki narod ima pravo na svoj jezik. Opet se vraca Boranicev Pravopis, a izlazi svim generacijama poznata «Gramatika hrvatskog ili srpskog jezika» autora Brabec-Hraste-Živkovic.
Novosadski dogovor je bio novi pokušaj unifikacije jezika. Naši su jezikoslovci u Novom Sadu, što pod politickim pritiskom, što iz samo njima poznatih razloga, potpisali zakljucke koji nisu bili u skladu s hrvatskim interesima. Taj dogovor je isticao jedinstvenost jezika Srba, Hrvata i Crnogoraca s ijekavskim i ekavskim izgovorom te jednakopravnost cirilice i latinice. Jezik se službeno zvao hrvatskosrpski odnosno srpskohrvatski. Medutim u službenim dokumentima opcejugoslavenskog znacenja, pogotovo vojnim i policijskim, upotrebljavao se srpski jezik i ekavica. 1960. godine Matica Hrvatska u Zagrebu i Matica Srpska u Novom Sadu izdaju Pravopis hrvatskosrpskog (odnosno Srpskohrvatskog), koji je bio u upotrebi u školama gotovo sve do Domovinskog rata, ovisno o profilu i snazi pojedinih profesora hrvatskoga jezika, jer tko je poznavao «Londonac» (pravopis nazvan jer je izdan u London 1971.) autora Babic-Finka-Moguš, koji je u Hrvatskoj bio zabranjen, prešutno je upotrebljavao ovaj pravopis. Medutim pravu buru hrvatske javnosti i veliko nezadovoljstvo intelektualaca i svega što se zvalo pismenim, izazavao je unifikatorski Rjecnik srpskohrvatskog jezika (MH i MS). Rezultat toga je „Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga jezika” 1967. godine. Deklaraciju je potpisala vecina hrvatskih kulturnih i javnih ustanova, istaknuti pojedinci koji su od tadašnjeg režima oštro osudeni, premještani s radnih mjesta, oduzimane su im funkcije, zatvarani, a neki su našli utocište u inozemstvu. Pregled Gramatike hrvatskog književnog jezika, autora Težak-Babic povucen je iz upotrebe. U meduvremenu se dogodilo poznato Hrvatsko proljece 1971. Godine 1974. objavljeni su ustavni amandmani gdje stoji da je u Hrvatskoj u uporabi «Hrvatski književni jezik, standardni oblik narodnog jezika koji se zove hrvatski ili srpski jezik».
«Fonetika i fonologija hrvatskog književnog jezika» autora Silica i Rosandica, ponovno afirmira naziv hrvatskog jezika. U isto vrijeme se radi na velikoj gramatici «Tvorba rijeci u hrvatskom književnom jeziku» autora Stjepana Babica i «Sintaksa hrvatskog književnog jezika» autora Radislava Katicica (poznati naš slavist koji je dugo godina predavao u Becu hrvatski jezik). Autori Anic i Silic izdaju Pravopisni prirucnik hrvatskog ili srpskog jezika koji je bio odobren za javnu upotrebu, ali ne i za škole (Nije bio dovoljno ni hrvatski ni srpski). !988. Ustavni sud Jugoslavije je onaj amandman o jeziku, gdje se spominju i hrvatski i srpski usvojio, ali onaj na pocetku citata gdje se spominje samo hrvatski proglasio neustavnim, jer se tobože iskljucuje iz javnog života jezik Srba u Hrvatskoj. Sabor tadašnje Socijalisticke Republike Hrvatske (dakle mi sami sebi) pokrece postupak za promjenu tog clanka. Ipak tomu su se usprotivili svi relevantni cimbenici u Hrvatskoj na celu sa «Zavodom za jezik i folkloristiku « u Zagrebu pa Sabor tu promjenu nije usvojio.
Priznanjem RH kao suverene države jaca jezicna aktivnost. Izlaze brojni rjecnici hrvatskog jezika i hrvatske gramatike. Možda je najobuhvatnija ona grupe autora: Baric-Loncaric-Malic-Pavešic-Peti-Zecevic-Znika pod nazivom «Hrvatska gramatika» u izdanju Hrvatskog filološkog instituta i Školske knjige.
Vidjeli smo kroz koje je sve promjene prolazio i još prolazi hrvatski jezik. U oblikovanju hrvatskog književnog jezika sudjelovala su tisucugodišnja nastojanja duhovnog, književnog i uopce života jednog naroda. Uz goleme prepreke neutabanim i neravnim putovima krcilo se, ali ipak išlo nezaustavljivo naprijed u stvaranju standardnog hrvatskog jezika koji zadovoljava sve potrebe jedne moderne nacije.
NB! Hrvatski književni jezik je štokavski, medutim, službeni jezik
Gradišcanskih Hrvata u Burgenlandu, zapadnoj Madarskoj i jugozapadnoj Slovackoj je izgraden od 16. - 17. stoljeca na cakavici. Izašla su i dva rjecnika 1982. Nimško-gradišcansko hrvatski rjecnik i 10 godina kasnije Gradišcanskohrvatski-nimški rjecnik.
| 
