Prica o kuji

Jutros je kuja pri štali,

gdje rogoz se zlati pod gredom,

oštenila sedmero mladih,

ridih štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,

mati ih cešljala nježna;

od trbuha njene topline

voda se topila snježna

A uvece, kao i vazda,

kad koke na lijegala krecu,

tmuran je stigao gazda

i strpao štenad u vrecu.

Trcati snijegom je stala

slijedec mu tragove hoda

i dugo uz val do vala

hladna se mreškala voda.

A kad se od trcanja vruca

i znojna probi kroz sjene,

njoj se mjesec vrh kuca

ko njeno pricini štene.

U plavet je zurila jasnu

i cvilila nasred druma,

a mjesec na putu kasnu

sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega

za bacenim kamenom krece,

ko zlatne zvijezde sred snijega

kotrljahu oci se psece.