Proljetna "Lijepa Kata"

Tebi Katarina za imendan

Brazilija 24. XI. 2OO6.

Proljece l956. g. donijelo nam je sestricu. Rodila se u šamackome rodilištu. Majka je po prvi puta otišla roditi u gradsko rodilište. Nisam toliko zapamtila kada je i kako mama otišla u Šamac. Znam samo da su žene odlazile cesto same i pješke iako je ta udaljenost do rodilišta iznosila cca 7 km. Majka se vratila s prekrasnom crnomanjastom curicom. Bila je veoma mirna i nije majku zanovijetala kao dvije prethodne djevojcice tj. ja i moja tri i pol godine mladja sestra Marija. Kako je bila crnka moj ujak Marko ju je prozvao MRKA (pazi akcent!). Slicno njenom nadimku sjetila sam se franjevca Mrkice, Marka Prgometa cija je majka bila udata u Evice. Eto, rijetko je tko znao njegovo pravo ime, ali Mrkica e to su znali svi. Kuma našoj Mrkici bila je teta Andja, sestra bab´ Mare Blaževice. Upamtila sam ju po šokackoj nošnji, jer se ona poslije muževe pogibije iz Kladara preudala u Slavoniju. Bila je rodom iz majcina kraja i cest gost u našoj kuci.

Nasoj sestrici su nadjenuli ime Kata? Otkuda to ime u našoj obitelji? Kada se moja majka udala  i došla u novu sredinu, naravno da nije otprve sve znala. Radjali su se i problemi. Jedina osoba kojoj se mogla u cjelosti povjeriti i biti sigurna da nece "za oto ni crna zemlja znati"  bila je bab´ Kaja Ambrožica. Inace je bab´ Kaja bila iz kuce Stanica, Joze Stanica sestra (sestre su joj bile bab´ Mara Vuckovica, majka cic´ Mirka, Janje Kukavcenice, Pere i  Ivice;  bab´ Marta Rokica, bab´ Luca Markešina,; baka Iljenice Andrica iz Tišine...) Bab´ Kaja je bila udata za Ivu Ambrozica. U ratu joj ginu sinovi, ostaju kcerke Manda ud. Evic, Mara ud. Šinko, te sin kojega je osobitom njeznošcu odgajala, naš sada živuci cic´ Ambra u Hasicu.

Nisam, na moju veliku žalost, bila na sporovdu svojim bakama, ali se dobro sjecam sprovoda babe Kaje. Moja majka je bila neutješna. Nabrajala je, i kasnije uvijek to spominjala; " ti si meni druga majka bila A JOJ. Svojim svjetom ti si me branila A JOJ" Zadnju rijec nisam sigurna je li govorila "branila" ili "hranila". Bez obzira koja je rijec bila i jedna i druga izražavaju bit njenoga odnosa prema toj dobroj ženi. (Pažnja rijec 'svjet', dakle bez 'i', znacio je u naših starih savjet, otud i glagol svjetovati, a nekad se to i ne cuje).

Morala sam, makar jako kratko, spomenuti ovdje dragu babu Kaju jer tolike dobrote rijetko sam kasnije susrela. Kada je, dakle, majka predložila da se dijete nazove njenim imenom nitko u kuci nije imao ništa protiv, jer su babu Kaju svi poštovali. Za sv. Antu te godine bilo je vrlo lijepo jer su u našoj kuci bile babine i došli svi "iz one strane" tj. preko Bosne, kcerke bab´ Kaje i sam djed Ivo Ambrožic. Naša sekica je bila premirna, a Marija i ja smo htjele nešto življe. No, naša Kata je takva bila i ostala, mirna i povucena i kada joj je bilo dobro i kada joj je bilo najteže. Selom su cesto prolazili Kalavrasi (Kara-turc. -crn, Vlasi - narod iz Rumunjske). Prodavali su canke, kuhace, nacve i ostale dubljene i izradjivane kucanske proizvode. Izmedju ostaloga su vikali i prodavali "KORITA". Moja je sestra cula "KURITA" pa smo se cesto na taj racun s njome šalili. Kako je ona  tamnoputa, a mi zloceste, govorili bi joj da su je ovi sto vicu prodali mami.

Po Katinom rodjenju, dakle bile smo vec 3 curice, tati su savjetovali da se podijeli od djeda kako bi mogao ostvarivati djecji doplatak. Buduci je moj otac bio "jedinjak" i njemu i mami je bilo zazorno predložiti da se dijele. Ipak, djed kao mudar covjek, predlaže za pocetak, da se "isele" u sobicu gdje su ionako spavali moji roditelji. Mi djeca smo selili iz sobe u sobu, a pozaspale su nas prenosili. Osobito je to bilo teško zimi. Naime, trebalo je djecu smjestiti tamo gdje je  toplije. Sjecam se kako smo se cesto pritajivale da spavamo samo da budemo više nošene. Ipak, najviše smo spavale s tetkom Mandom, a beba s majkom.

Bila je vec kasna jesen, vrane su se u svom njihovom crnilu nadvijale nad Mlakom. Majka me poslala po piljevinu kod djed´ Šiminih. Naime, Mato djed Šime je bio tišljer. Ivka, njegova kcerka, moja najbolja prijateljica i rodica pomogla mi je donijeti vrecicu piljevine. Mama ju je natrpala u "bubnjic", malu pec, koja je imala samo jedan otvor, koji je poklopljen služio i za kuhanje. Toga dana majka je prvi puta "samostalna" naložila vatru i skuhala rucak: prezganu juhu, prženi krumpir, pecena jaja i nezaobilaznu kupus salatu. Pecnicu naš bubnjic nije imao, ali je dobro grijao. Kako je opet došla ljuta zima a ogrijeva nije bilo previše, a ni piljevine nije uvijek bilo, grijalo se samo u velikoj sobi. Iako se zvala velika ta prostorija je vec bila pretjesna. A ja sam vec bila posla u školu i trebalo je negdje uciti.

Moje sestre, zbog zime, su se igrale na krevetu blizu peci. U jednom kobnom trenutku moja sestrica Kata je pala licem na užarenu "tablju". Ja sam tada bila u školi. Kada sam došla kuci imala sam što vidjeti. Svi su bili u soku. Ne znam koga mi je bilo žalije; tog malog stvorenja Božjeg tšo se previja od boli, Marije koja je od straha isprekidano jecala, majke što je ocajnicki lomila ruke ili bake koja je naglas naricala jer su njoj Marija i Kata bile povjerene na cuvanje. Ljekovite trave i savjeti starijih nekako su izvidali Katino lice, ali mali ožiljak je ostao. Ona nikada nije pokazivala da ju to smeta. Što je kao djevojka i mlada žena osjecala i u sebi potiskivala izražavala bi rjecju "SUDBINA".

A ta naša uvijek tiha i povucena Kata nosi u sebi veliko srce koje se nikada nikomu nije zamjerilo, a ako bi slucajno nekome što krivo rekla po sto puta bi se ispricala. Njezinu blagu narav svi cijenimo.

Ispripovijedit cu još jedan doživljaj iz tzv. razdoblja "djedovog ženskinja", dok još nismo imale brace, pa je djed od milja tako zvao svoje unucice.

Tata mi je u Šamcu kupio dvije nove teke. Buduci su mi bile nagrada tata se potrudio kupiti one malo skuplje, s tablicom množenja, rozih korica za matematiku, plavih za materinji jezik. Te bilježnice su za mene bile velika radost, jer sam bila prva u razredu koja ce se moci podiciti s tablicom množenja i dijeljenja na njihovim koricama. Naravno da su i moje mlade sestre htjele vidjeti to cudo. Natezale su se kraj prozora. Vani je bilo blato, upravo se topio snijeg. Marija jaca i borbenija otela je bilježnice Kati, ali zajedno s njima pala kroz prozor u blato. Nastala je vriska. Marija je pobjegla negdje kod štale. Ja sam neutješno plakala, mama je brisala bilježnice jer za druge nije bilo novaca. Kata je puhala u listove da se suše. Sutradan sam krenula u školu s jadnim bilježnicama sva snuždena. Nailazila je Mara Lujinina s komadom prove koji se žutio poput zlata u njenoj ruci. Do raskršca smo zajedno kukale nad mojim tekama, a onda je ona krenula u PIPIKINU školu (Pipika je bio madjarski veleposjednik. Njegova zgrada u Donjem Hasicu je nacionalizirana i pretvorena u školu. Nalazila se kod kuca Mešcica i Karalica, prije skretanja u Škaric).

Bila sam vrlo tužna. Još jucer sam htjela pokazati svoje lijepe bilježnice drugama, a sada sam ih sakrivala. Ipak, uciteljica Ljeposava Vasovic (Bosanka s Kozare, udata za Crnogorca Dimitrija Vasovica takodjer ucitelja u našem selu) tražila je na pregled domacu zadacu. Morala sam pokazati bilježnicu. Zadaca je tocna, ali...? Pitala me je zašto je teka tako prljava. Rekla sam istinu. Nije povjerovala i ja sam za to dobila deset batina šibom na ruke. Došla sam kuci placuci. Kata i Marija su plakale sa mnom, a mama je poput strijele odletjela u školu. Bila je veliki borac za svoju djecu, osobito kada je znala da su na pravdi Boga kažnjena. Ne znam što je moja majka rekla uciteljici, ali znam da je ona od tada bila vrlo korektna, cak je i dolazila k nama što u ono vrijeme nije bila mala stvar.

Isto tako spominjem cest primjer majcine borbe za nas curice, kada su nas stariji djecaci zadirkivali. U našem kanalu se nalazila naša (S)KLIZA. Djed bi uživao gledajuci nas tri kako se držeci jedna duruge kližemo. Govorio je kako se on bos klizao. Dok smo se tako zabavljale naišao je jedan klipan iz našega sokaka i svojim nekim cokulama svu nam klizu uzinat izderao. Mama je poput lastavice koja brani svoje gnijezdo istrcala, a taj decko niz sokak do kuce pred njom. Sjecam se recenice koju mu je rekla "Sedam sv. Anti ideš u pucku školu, a pameti nemaš previše. Darneš li nešto što je moje djece nitko te nece spasiti!" S ovim spominjanjem sv. Anti htjela mu je reci da ponavlja svaki razred. Nece uciti, hoce drugome pakostiti!

Ovo su bile neke crtice iz našega djetinjstva. Ja sam "otišla u svijet" potom i Marija, tata u Njemacku, pa Austriju, a majka u bolnicu "Sv. Duh" u Zagreb. Kata je preuzela brigu o mladoj braci i sestrama i sama još dijete. Završava šnajderski tecaj i spremna za sve domacinske poslove na najbolje moguci nacin docekuje udaju. Udaje se u Cardak za Andriju, Dragana, Kvesica. Žive skladno i sretno. Radja se prva djevojcica Andrijana, sada udata, a zatim dvije "bliznice" Kristina i Marina.

Rat kvari idilu sretnoga života. Dragan ostaje u obrani ognjišta do zadnjega trenutka, Kata dolazi k nama u Senj s djecom. Zatim odlazi u Njemacku gdje joj pomaže suprugova rodbina. Vracaju se u Hrvatsku, kupuju kucicu koju stalno obnavljaju i proširuju. Stalno su nastanjeni u selu Lovrecka varoš kod Vrbovca.