Prvi ucitelj i knez

Samo oni stariji Hasicani možda to znaju, a vecina smatra i dan danas za prve ucitelje one koji su predavali u novootvorenoj školi 1972. godine (zašto baš 1972. u vrijeme Hrvatskog proljeca, možemo samo nagadati, ali sve je to bila dobro sracunata politika!).

Da ne duljim, nego odmah „u sridu”. Prvi ucitelj u Hasicu je bio Marko Luke Blažanovic (opet ti Blažanovici J ) zvani Totac!

Naime, odmah poslije Drugog svjetskog rata, šamacke vlasti su po direktivi, kao dio Prvog petogodišnjeg plana Jugoslavije, išle na masovno opismenjavanje stanovništva. Po mnogim selima su otvarani ANAFALBETSKI TECAJEVI. U Donjem Hasicu tecaj je organiziran za oko 60 djece (curica i muškarcica) u kuci babe Ande Mišic (djeda Tunje, Kate Mišic, odmah do Braletove kuce). Tecaj je trajao tri mjeseca. Svoj djeci su podijeljeni bukvari (sa latinicom i cirilicom), po jedna oloka (nije greška, tako se kod nas zvala olovka) i teka za pisanje. Iako je otpor roditelja, posebno koji su imali žensku djecu bio veliki, tecaj je bio vrlo uspješan i doprinio je tome da su mnogi hasicani naucili citati i pisati. Dok su se, prije svega žene, u drugim selima bivše šamacke opcine, od 50-tih godina pa cak do pred zadnji rat, potpisivale otiskom prsta ili crtanjem križica, malo je bilo hasickog življa koje se nije znalo barem potpisati! I to je naravno utjecalo da su mnoge obitelji, cak i pod cijenu da prodaju zemlju, slali svoju djecu u škole, pa je (Donji) Hasic ostao poznat kao selo na opcini Šamac koje je, procentualno gledano, imalo najviše visokoobrazovanih ljudi! Prema pouzdanim podacima, Hasic je imao više visokoškolaca, „fakultetlija” kakao se to zvalo, nego, poslije Münchena, najvece selo u Europi – Babina Greda!”

Dakle, prvi ucitelj na tecaju opismenjavanja je bio Marko Totac, a pomagao mu je Ostoja iz Srpske Tišine (kao nadzorni organ!?). Završni ispiti su organizirani u kuci Ante Sarica (starog) koja se nalazila tamo gdje je sada kuca Ante Dragicevic Pavinog, Vinkov i Mate Pekmeza otac (Andin suprug). Svi koju su sa uspjehom završili tecaj dobili su diplome. Ostalo je poznato da je najbolja na tecaju bila Ana Popic (kasnije udata Mišic) koja je „u školu” išla samo tri dana (otac zabranio da dalje ide), ali je završila sa odlicnim uspjehom.

Eto, tako je pocelo opismenjavanje hasicana kojem je prethodilo nešto što je bilo u tadašnje vrijeme neizbježno – OBAVEZA i borba protiv vaši (ušiju, vaški). O Obavezi – predavanju poljoprivrednih proizvoda u seosku zadrugu u Tišini, te o „kišeljenju” preko noci u kacama sa hladnom vodom onih koju su Obavezu izbjegavali ili izigravali, drugom prigodom, ali uz opismenjavanje još pari rijeci o vaškama.

Nakon rata, glad i bijeda, neimašina, nehigijenski uvjeti stanovanja i života, slaba prehrana, sve je to utjecalo na masovnu pojavu vaši i to u najgorem mogucem obliku – „gnjidama”. Trijebljenje, „pucanje vaški”, nije pomagalo. Vlasti su donijele naredbu o hitnim mjerama – šišanje na nulu! Svih. Muškaraca i žena. Na nulu. Ko ne uradi sam, mora pod prinudom. Friško ošišani su zaprašivani praškom (najvjerovatnije „lindanom”), a oni domišljatiji su vaši iz kose istjerivali „gasom” (petrolejom). U selo su povremeno dolazili sanitarci sa kazanom, narod je morao skidati i nositi odjecu da se otkuva u tom zajednickom kazanu. Kazan se nalazio pred avlijom Pavo Brandica (Antešin stric, Tade Karalic punac) a ponekad u Evicima, pred ondašnjom Markanovom gostionom.

Taj Pavo Brandic je bio dugogodišnji, više puta birani seoski KNEZ! Samo jednom se desilo da je u izborima pobijedio Matan Petricevic, a stariji hasicani dobro pamte kako je to dovelo do velikih svada u selu. Svaka slicnost sa današnjim izlišnim, kontraproduktivnim i nebuloznim svadama i „intelektualnim onanijama” preko Interneta, pa i na ovoj stranici, je, naravno, sasvim slucajna!