Riječi, riječi...

Kada bi samo bile kratkog vijeka kao što je zvuk koji ih izgovori; na žalost, jako često, traju one još dugo, dugo; žive u nama, truju nas i zagorčavaju nam život.  - tako bi otprilike glasila moja slobodna  interpretacija nekada davno pročitanih Andrićevih riječi, koje više ne mogu pronaći. Odnijela su braća sve njegove knjige - nije mi žao! Mogao bih se kladit da su još uvijek k'o nove - čiju li samo vitrinu sada krase? Ako ih i budu čitali, siguran sam da će i naučiti ponešto. No, ostavimo Ivu po strani, a još više one što su otimali tuđe, nek uživaju u 'zasluženom' miru. Ja ću ipak, s njima ili bez njih, reći to što želim.

Ljudi, za razliku od svih ostalih živih stvorenja, imaju daleko najveću sposobnost da izraze svoje osjećaje, misli; da objasne postupke, opravdaju djela, nedjela. Najvećim dijelom činimo to upravo pomoću riječi.

Još prije nekoliko godina, našavši se na jednom od mnogobrojnih kurseva za bolju suradnju na poslu, bio sam jako iznenađen kada smo odmah pri okupljanju, svi mi polaznici u jedan krug stali. Predavač nam je donio jednu običnu malu loptu. Rekao nam je da je bacamo, onako nasumice, jedno drugom. Bilo mi je smiješno, ta nismo u malom vrtiću, tko se još od odraslih na  jednom ozbiljnom kursu igra ovako? I prije nego smo počeli zatražio sam objašnjenje. Nasmijao se i rekao: -polako, ne žuri, poslije će ti biti jasno. Ubrzo sam skonto!

 Loptica je letjela tamo - amo, ako bi bila jače ili nezgodno bačena teže ju je bilo i uhvatit, još kad bi je dobacila jedna od ljepših žena baš meni -moralo se to dohvatit -dakako! Kad bi se loptica vraćala opet bi trebalo pazit kojom brzinom će se vratit, pod kojim kutom, trudilo se biti što nježniji, što bolji... I ubrzo smo uhvatili ritam. I oni manje spretni dobili su samopouzdanje -loptica je sve rijeđe bila na podu!

Je li i vama sada jasno? Da - trebalo je izabrati komu je bacit, vodit računa da se niko ne zapostavi, ukratko - morali smo jedni na druge obratiti pažnju. Ta malena stvarčica trebala je da nas poveže, zbliži... Trajalo je to kratko, tek toliko da svak od svakoga uspije loptu primit, ili dobacit. Prvi korak je bio učinjen i poslije nam je sve išlo glatko, nije bilo teško zapamtiti i imena, surađivat i zajedno radit.

Šta bi bilo da smo bacali lopticu iz sve snage, - dokle bismo došli? Nije teško pretpostavit. 

I naše bi riječi trebale biti poput te loptice u zraku: lagane i smirene, dobronamjerne. Kao takve, onima kojima budu upućene, bit će lijepe i prihvaćene. Ako su naše riječi zajedljive, zlonamjerne, grube, uvredljive... što možemo očekivat zauzvrat? Da - tako počinju nesuglasice i konflikti, veći ili manji. Sve, dakle, počinje od riječi naših.

A  da bismo proizveli samo jednu riječ treba uskladiti puno toga, nije nimalo jednostavno. Bitni su jezik, zrak, zubi .... naš mozak. Sve mora dobro da funkcionira, i kad se nešto pobrka, bude svašta. Najčešće su to nesuglasice, to jest neslaganja. Međutim, to je donekle i normalno, jer na svijetu ne postoji dvoje identičnih ljudi. Uskladjivanje je nužno, dakle. 

Kad je sukob na pomolu dobro je sjetiti se spomenute loptice. Iako malena (zamislimo da je i ona  riječ) može napraviti velika djela: ugasiti vatru, smanjiti bol, čak biti i lijek! Sve to uveliko ovisi od toga kako i na koji način koristimo našu riječ, naš jezik. A jezik je živa vatra, potvrđuje to i ovaj citat iz Novog Zavjeta : ... Ako se tko ne spotiče u riječi, on je savršen čovjek, sposoban zauzdati i cijelo svoje tijelo. Ako stavimo uzde u usta konjima da bi nas slušali, upravljamo i cijelim njihovim tijelom. Evo, čak i brodovima, iako su tako veliki i tjerani silnim vjetrovima, vrlo malo kormilo upravlja kamo hoće volja čovjeka za kormilom. Isto tako, jezik je mali ud, a ipak se naveliko hvali. Evo, kako je malo vatre potrebno da zapali tako veliku šumu! Jezik je vatra... Jakov 3.2-6

Dakle, ako uspijemo zauzdati jezik zauzdali smo i cijelo tijelo. Možemo djelovati i dalje ... Ne dozvolimo konflikt, niti bučimo previše, ne psujmo, ne vrijeđajmo druge... i pola problema je riješeno!

Uvid u činjenice i dobre namjere, uz smirenost naravno - uspije još pola od te polovice problema da riješi, dakle problem je razbijen do svog četvrtoga dijela!

U trenutcima silne uzrujanosti kažemo i ono što nismo željeli reći. Poslije, kada se gnjev stiša bude nam žao, zna i da boli. Oštre optužbe upućene drugoj strani obično izazovu isti povrat, a trebalo bi stišati svađu. Zato je bolje suzbiti ljutnju, ponekad je bolje i šutjeti nego išta reći. Kada bismo u tome i uspjeli prepolovli bi smo i preostalu četvrtinu problema, dakle ostalo bi nam još samo malo - tek toliko da na scenu stupi i dobra volja. A gdje je dobra volja tu je i čašica šljive, malo vina, nešto suvog meza. I umjesto problema je pjesma, veselje... Upravo onako kako i treba!               Josip.V 13.09.2008.