1959.g. - Rodio se nasljednik

Kako je uvijek bilo zavidnih ljudi i tužibaba, tako se i sada našao covjek koji je prijavio tatu da je samo tobože odijeljen od djeda i da kao takav nema pravo na djecji doplatak. Trebalo je vratiti sav dobiveni novac koji je do toga dana tata dobivao. Još gore je bilo što je dolazila neka inspekcija na celu s Pavlom Mihaljcicem, upravnim kadrom opcine Šamac (poslije sam cula da je doživio tragediju u obitelji). Nama je bilo teže što nam dolaze takvi ljudi kao da smo kriminalci. Znali smo tko nas je prijavio, rekao nam je sam taj Pavle. Taj covjek je bio i naš rod, na žalost. Eto primjera, što sve ljudska zavist može napraviti! Njegov sin je to na sve nacine oprobao popraviti, hvala mu, kao i pokojnoj njegovoj majci. Tati su odbijali od place te smo opet bili na pocetku. Predložila sam roditeljima da prodaju moj kaputic i cizme što su bile kupljene od tih novaca. Tata me snuždeno pogledao i rekao: ”Ako tata bude živ nosit ceš ih dok ih ne podereš!”

Majci se tako sve ogadilo. Konsternirana postupcima ljudi koji su joj u kuci pili rakiju i izdavali za velike prijatelje, dogovarala se s tatom da je najbolje rješenje iseliti se u Slavoniju. To je ona, istina, odavno priželjkivala, a sada joj je bilo prekipjelo i odluka je bila tu. U Slavoniji je smatrala život nešto sredjenijim. Uvijek je žudjela za „Rvatskom”. Tamo joj je izgledalo cistije, urednije „zna se što je testa, što avlija”.

Uz pomoc ujaka  Marka i Franje kupili su moji roditelji „plac” u Slavonskom Šamcu te lijep komad zemlje, nešto dalje od središta sela. S veseljem sam išla preko Save i gledala gdje ce to biti naša kuca. To je za nas bila „obecana zemlja” kao i mnogih naših koji su tamo odselili. Tamo bijeli kruh, kod nas prova, kod njih asvaltirana cesta, kod nas blato, tamo željni djece jer ih nemaju, kod nas „i viška”, ako se to  smije za djecu reci. Poznat je onaj vic kada su nekoga covjeka pitali koliko ima djece, a on odgovorio „Tri reda oko peci” (valjda se tako brojalo jadnu djecu koja su se grijala u zimskim danima ). Kada su roditelji imali novaca išli su u Slavonski Samac skelom, a kada nisu išlo se novoizgradenim mostom pješice ili kako se to tada reklo „okolo”. Autobusa nije bilo, a vlak je stajao tek u Vrpolju. Sve je teklo dobro dok nismo jedne veceri o konacnome odseljenju pripovijedali u krugu  obitelji s djedom, bakom i tetom. Djed je šutio i šutio, baka i teta plakle, a onda je tako iz duše zaplakao i djed.

U meni je nestalo svih obecanja i ljepota Slavonije, zaboravila sam novu kucu i kucište „zatrkala se” djedu i ovila oko vrata placuci „Ako te svi ostave ja te necu ostaviti”. Zanimljivo je da sam jednakom ljubavlju voljela i baku i tetu, ali valjda kada je djed zaplakao, a „muško nikad ne place” ucile su majke svoje djecake, u meni je sve prepuklo. Tata je takoder bio nijem, a majka pokunjena. A onda se umiješao prst sudbine. Ne znam tocno kako se to zvalo, ali u Hrvatskoj je donesen urbanisticki plan po kojem se, izmedu ostaloga, odredivalo koliko najmanje metara mora biti izgradeni stambeni objekat. Kako vecina doseljenih Posavaca nije mogla praviti vece kuce od npr. 7x 4,5 m. s dvije, u vrh glave 3 prostorije, racunajuci i verandu, tako to nisu mogli ostvariti ni moji roditelji. Vjerojatno je bilo onih koji su to, uz neciju pomoc mogli ostvariti, jer našega svijeta ima dosta u Slavoniji, poglavito u Slavonskom Šamcu i selima uz  samu rijeku Savu.

I što cemo sada, pitali su se moj roditelji. Trebalo je naci novo rješenje. To rješenje je donio djed. Svoje Gornje polje mijenja sa, sada novim titularom, kucišta do djedove kuce, tj. kucišta njegova pokojnoga necaka Mate Sarica, Naime, njegova kcerka Ana se udala za Peru Srebrica. Pero je bio razuman covjek, uvijek djeda oslovljavao u razgovoru sa „cica”, lijepo se dogovrili i posao je bio završen. Peri je Gornje polje bilo bliže, a djed riješio životni problem. Pratila sam taj razgovor do u tancine. Kada je sve bilo uglavljeno, sjeli su za rucak i tolike radosti u djedovim ocima nisam vidjela prije ni poslije. Rekao je „Snao, sada mogu i umrt!” Znala je majka sve njegove jade i zato joj je bilo zazorno što se tata kao jedinjak morao dijeliti.

Ali, eto u odredenom trenutku života dogadaju se stvari koje ne možemo predvidjeti. I pocelo je s gradnjom kuce. Najprije smo skinuli svu tarabu. „Bit ce barem ogrijeva”, ali i brzo vratili. Djed Šimo i djed Niko su savjetovali djedu da to ne cini jer ce taj ”pesinavi cojek” opet otici „necešnjacima” u Šamac i reci da ste u jednoj avliji ako vec niste u jednoj kuci. Slušala sam to, djed je pristao, mahnuo mi rukom i rekao ”Ma napravit cu Ti mali prilaz (drvena stepenica preko tarabe), samo nemoj upast, pa ceš Ti tako djedu prilaziti kad god oceš”. Tako je i bilo. Pravila se kuca u direke, Bogu hvala od cigle a ne od cerpica.

Iz današnje perspektive bolje je reci kucica., bila je 6,5 puta 4,5 m. Najprije je imala dvije prostorije: kucu (kuhinju) i sobu. Trijem je sagraden kasnije, kao i štalica, kotac, kokošinjcic i zna se, „cenifica”.. Živjeli smo u deminutivima. Prije pocetka gradnje kuce roditelji su se dogovorili da se kuca pocne graditi što dalje od ceste, tj, da se izracuna koliko ce trebati  za novu „plansku ” kucu” kada ce ova mala postati ljetna kuhinja, ostava  ili jednostavno „nova„ štala. Tata nije imao metar, pa je koracajima odredivao prostor za tu potencijalnu novu kucu, „danas sutra”. I opet se sjecam ljudske ljubomore i jedne od naših žena kako se podsmijavala  govoreci „Nije ni ovu sagradio, a vec racuna na nješta vece. Napravit ce je kada na vrbi rodi grožde”

Grožde na vrbi nije rodilo, ali su moji roditelji svojim trudom napravili tu željenu plansku kucu, kupivši polovnu ciglu od srušene stare korpare. Ipak, ta novoizgradena kuca bila je lijepo sredena. Majka se trudila svom snagom ukrasiti sve što se ukrasiti dalo svojim rucnim radovima. U spavacoj sobi je najprije kako bi cica Pejo Saric rekao, bio Isusov namještaj, tj. spavali smo na šuškarama na podu jer krevet iz djedove kuce nismo zbog razlicite velicine mogli prenijeti. Brzo je napravljen novi na izvlacenje, prototip današnjih kauca. Bio je jedan viši krevet pod kojega se preko dana podvlacio mali, a noci izvlacio i bio nama curama za spavanje. Prakticno zar ne?

U spavacoj sobi je bio pod i to hrastov (djed je negdej radeci zaradio taj hrast), u kuhinji  pod podmazan ilovacom, a u trijemu ciment. Sve su to vrijedne majcine ruke podložile truljarkama, tzv. stazama. Bilo je toplije i oku ljepše. Veliki zeleni prozor prema sokaku prekrili smo „storom” (izraz za zavjese, inace je to bila bijela bora  kvadraticasto platno po kojoj se vezlo na križice, koju je majka prekrojila od našega svecanoga prekrivaca).Od otaraka je napravila zavjesice na prozorima. Sjecam se jedne veceri su naišli cica djed Pere (Franjo Saric, Arkešin brat, oženjen s Maricom Katic sada živi u Osjeku, a mislim da ga je tako mladog prozvala cicom Kaja pokojnog mu brata Marka kci, koja je umrla u Vojvodini) i Leko, Mato strin Ruže Božicke, Andric. Pitali su mogu li vidjeti našu kucu, Divili su se maminim radovima i mogu reci da su uvijek našli lijepe rijeci za moju majku. Moja majka je nazvala iz Senja u Osijek  Franjinu obitelj i dugo placuci razgovarala s njima zbog tragedije koja im se u ratu dogodila.

Dakle, sve je bilo na mjestu, jedino smo se nekako izborile da prozorcic koji je gledao u štalicu nema nikakvih pokrivala. Naime, kako moji roditelji nisu više imali novaca, a ja dobila za odlican uspjeh od ujaka i ujne junicu, trebalo ju je negdje smjestiti. Napravljena je nadstrešnica, makar za tu zimu, Jedan zid je iskorišen od kuce, drugi od ostataka poslije gradnje kuce, a treci su složili od „klašure” (stabalja suhoga žita, kukuruza). Mama joj je na vrata stavila dvije stare ponjave. Uvijek joj je bilo žao životinja, a kravu je toliko pazila i cijenila, makar nije znala da je u Indiji cak i sveta. Na zidu je bio mali prozorcic s najlonom, a ispod njega Peravine jasle. Moja, sada naša, Perava nije mogla baš plesati kolo u toj svojoj nastambi ali ipak joj je bilo toplo. Osim toga bilo joj je toplo i  u njenom kravljem srcu, jer je uvijek imala društvo. Gledali smo je kroz prozor, razgovarali s njom, tepali. Kriomice smo joj nešto i tutnuli na jezik. A ona nam je zahvalno lizala ruku.

Odmah iza Perave „stanovala je kezmica (mlada svinja koja još nije okotila mlade). I nju sam dobila od drugoga ujaka i ujne za istu nagradu. Nevjerojatno je koliko su i djed i ujaci poticali nas djecu da dobro ucimo, bili ponosni na naše ocjene i obilno to nagradivali. Hvala za to, jer da toga nije bilo ne znam bi li i danas pisala ovo što pišem. Pa i moja teta kada je pocela raditi u „Korpari”, znala bi mi reci: „Ako budeš imala vecu ocjenu od N.N. dobit ceš od mene cijelu stoju”. Naime, ta N.N. je bila bogatija i njena majka je nešto ružno rekla mojoj teti, pa je to bio i poticaj meni i ”osveta” tetina. Ja sad ne znam kako je to završilo, ali znam da mi je teta pocesto koju banku tutnula. Hvala Ti teto, mirno pocivaj na kostajnickome groblju sv. Ane!

Veselili smo se zimi jer je kezmica bila suprasna ili sprasna. Zima ce znaci biti mrsnija. Biti ce i božicna pecenica! U nizu do kezmice u svome „apartmanu” kocoperio se Cicoran sa svojom Graorkom (kokoš zelenkasto sive boje, posuta pjegama slicnom grahorici) i Golovratkom (kokoš bez perja na vratu) koje je moja tetka te godine takoder poklonila. Shvatila sam kako je dobro uciti, biti nagraden, boriti se. Ali, pedagogija onih kojima je bilo stalo do djece bila je izvrsna. Naravno, bilo je tu još pilica darova mojim sestrama, jer po našemu obicaju darivali su se djeci pilici, nije bilo cokolada ni Krašovih bajdera. Ceste svade izmedu pataka i kokoša, cini mi se da nismo imali guske, presjecali su džudžani svojim upornim pjevom.

Kako je majka voljela sve isprobati uzgajati posudila je totina jaja od Ane Balokovce,. Citica. Jedini oni su imali tu totu u našoj blizini (neki to ime dovode u vezu sa Tot, Totica što znaci Slovakinja u narodnoj nošnji iz naših krajeva). Izlegli se „totici” pod kokoškom ali nisu preživjeli. Cudno, govorila je majka, pa i tota je neke vrsti kokoš. Tata je radio u „Ingrapu”, dobivali smo ponovno taj djecji doplatak, dizani su krediti  i pripremalo se za gradnju „planske” kuce. Onoliko zemlje koliko smo smjeli imati zbog  djecjeg doplatka. Majka je vješto i marno obradivala i izvlacila po dvije kulture. Na mjestu salatišta sadila je rajcice, na mjestu lukovišta i krompirišta kupus. Pa cak je znala 2 puta i krompir izvuci, ovisno o metorloškoj situaciji. Naravno, da je taj dulum ili manje, zemlje bio premalo da se osigura zimnica za toliku celjad. Zato je majka išla n ispmoc ljudima s više zemlje i tako zaradivala pšenicu, kukuruz, jecam i sve ono što nam je nedostajalo.

Vec za Uskrs 1959.g. vidjelo se dobrano da cemo dobiti seku ili bracu. Svi smo zaista priželjkivali muško celjade, tko s kojeg gledišta. Baka, majka, teta i tata da imamo nasljednika, mi curice brata, koji bi nam trebao što prije nam biti zaštita. Vidjele smo naime, kako je lijepo, kada Pejo i Šima djed' Šime idu sa svojom sestrom Ivkom i mi s njima, kako nas ne smiju zadirkivati djecaci. Djed je samo govorio, neka bude živo i zdravo djedovo unuce. Nikada nije rekao unuka ili unuk!

I konacno, u našoj novoj kuci(ci) dobra i draga strina Mara Bratic, pomogla je donijeti majci na svijet našega brata. Strina Mara, supruga Ante Bratica je bila izvanredna žena. Pomagala je zenama onda kada je najteže i s uvijek sretnim završetcima  Majka joj je bila uvijek zahvalna i po meni, jer im je kuca bila pokraj škole, uvijek pozdravljala. Kasnije sam njenom kcerkom Mandom (koja sada živi i radi u Zgbu) išla u Šamac u osmoljetku. Majka mi je cesto spominjala da joj je pomogao dosta sin strine Mare Ivo Bratic, kojeg se sjecam kao ucitelja u Domaljevcu. Te godine je bilo za sv. Antu vrlo veselo. Došla je naime sva rodbina moje majke na babine. TA RODIO SE SIN! Sin nasljednik ne samo oca i djeda, vec skoro i važnije, nasljednik tako rano ubijenoga djedovog necaka Mate Sarica. Po njemu je moj brat i dobio ime sa Sarica strane, ali jos vise su ga Agatici digli u zvijezde, jer je ponovljeno ime pokojnoga majcinog oca.

Mališan je brzo napredovao okružen ljubavlju roditelja, djeda i bake, tete, a osobito svoje tri sestre. Godinu dana kasnije Marija i ja smo uživale s bratom i sestrom Katom. Bio je raspust, nismo morale ici u školu. Njih dvoje je s nama išlo na ispaše na Candžicku. Nismo ni slutili koja  ce se tragedija  nadviti nad naše selo pa i našu kucu. Srecom, mi smo nešto bolje prošli, ali ništa manje nismo tugovali s.onima koje je ta godina zavila u crno. Ne znam tocno, ali u proljece  pocetkom 60. u našem selu kao da se uživo odigravala povijestica „Kugina kuca”, Augusta Šenoe, koja prica o pomoru djece. Malo, malo iz neke od naših kuca se zacuo jauk, kao jauk Rahele za pobijenom djecom u Betlehemu po naredbi Heroda. Bolovala su uglavnom djeca predškolske dobi. Ni danas ne znam o cemu je tocno bila rijec, koja je to bila dijagnoza. Bolest je pogodila i našega brata. Prevezen je u Slavonski Brod u bolnicu  „Plavo polje”. Vratili su ga kao neizlijecenog, jer „bolje je da umre kod kuce”.

Kakva je atmosfera bila u kuci i u našem selu ne treba opisivati. Majka je pripremila „marinsku svijecu” (svijeca blagoslovljena na Svijecnicu trebala se zapaliti umirucemu), kako se kod nas taj blagdan naziva i „Marina”, svijeca se zove po njemu). Majka je govorila tiho misleci da nas tri spavamo. Medutim, mi smo se držale za ruke i jecale u jednom kutu sobe, dok je naš brat izdisao u drugome kutu. Noc je prošla ni sami ne znamo kako, a ujutro rano je došla Luja djed' Šime (kci cice Mate i Janje Saric) da uzme mjeru našem  bratu  i sašije mu robicu za ukop.

Moje bilježnice su bile sve umrljane suzama i tintom. Jedva sam odlazila u školu stalno osluškujuci glasove smrti. Toga dana po povratku iz škole zatekla  sam u kuci majcinu majku, baku Ružu iz Balegovca. Prestrašila sam se da je s bratom gotovo. Pitala sam baku kako je. Rekla  je da se žuri kuhati rucak Mati juhicu, a nama grah. „Fala Ti Bože” rekla sam „Kada mu kuhaš juhicu, znaci da je bolje”, jer svih tih dana gotovo nije pojeo ništa.. „Ne znam, drago moje dijete”, odgovorila je baka, „sve je u Božjim rukama”.

Majka je nepomicna sjedila uz Matu i pratila diše li. On je spavao i to dugo. Mi smo upravo „rucavali” kad je on razgovjetno rekao „ I ja bih gra(h)a!” Baka i majka su se pogledale. Nama curicama je stao dah. Moja majka je pogledom upitala svoju majku „Što uciniti?” Baka je tužno i tiho rekla „ Daj mu Lujo, to je prid smrt”. Ispunile su mu zadnju želju, po bakinom, ali u meni se sve bunilo i govorilo da je ta želja ipak ususret životu, a ne smrti. Stavile su mu par žlica u tanjur. Majka ga je posjela na jastuk. Pocela mu je prinositi  žlicu po žlicu, a onda je on opet razgovjetno zamolio „Mogu li  jesti sam?” I još jednom je ponovio „Ja bi(h) još”. Pojeo je još malo, smirio se i zaspao. Kao da je lakše disao, a i svi mi s njim. Sjela sam na malu klupicu sa „štokrlom” ispred sebe i pocela pisati zadacu. U to je prispjela Ivka djeda Šime, moja najbolja prijateljica iz djetinjstva. Govorila je kako je tužna, jer njena sestra Luja ovih dana šije vecinom sprovodnu robu. Ona je baš bila donijela i Matinu robicu i kao da ju je bilo stid predati nam ju. Majka je robicu uzela i pitala što je dužna. Ivka je samo rekla ”ma strin Lujo” i zajecala. Poceli smo svi plakati. Probudili smo brata. On se tada obratio meni . „Ja bi(h) pisao s tobom”. Dala sam mu olovku i list bilježnice. Šarao je, crtkao, trudio se precizno povlaciti neke crte poput arhitekta. Nešto mi je govorilo da je kriza prošla, da je naš brat utekao smrti.

Poslije tog njegovog pisanja, popio je lijek i opet lijepo zaspao. I to sve do ujutro. Cesto smo osluškivali diše li, stavljajuci mu ruku na celo. Vrucice više nije bilo.Tata je nekako mirniji otišao na posao kao i djed. Moje dvije bake taman su pile kavu, a majka presvlacila Matu. Ja sam izlazila iz kuce u školu kada sam ugledala strinu Maru Tomenicu. Jaukala je za svojom Janjom koja je te noci umrla. Ona, tako jadna došla je po Matinu ukopnicku robicu, jer je znala da ju je majka pripremila. Išla sam s njom do njezine kuce više je vukuci nego što je ta jadna majka imala snage koracati. Nabrajala je za svojom dragom Janjom, tako da mi se i sada srce toliko stišce, sjecajuci se  užasne majcine boli. Da je Bog dopustio da strina Mara  prode ovozemaljsku suznu dolinu baš u teškim bolima gubitka djece, bila je i smrt njihovoga Ive, koji se kao mladic utopio, koliko se sjecam, u Savi.

Mato se oporavio. Volio se uvijek igrati nekih „prakticnih” igara. Od malih nogu se vrtio oko bicikala, popravljao ih i to uspješno, što ce kao stariji i nastaviti u svojoj kuci na Siljevcu. Bio je plodne ruke u presadivanju vocaka npr. Svaka njegova vocka bi se primila brzo i uspješno. Ipak, bio je „pehljiv”. Pratile su ga neke nedace, plod ove bolesti. Jednom je na cestu pao i razbio nos što mu je ugrozilo disanje, drugi put uskocio u „casu vreloga kupusa”, treci put se posjekao, cetvrti nabo, peti put su ga opasno izgrizli bumbari kada je radio na popravljanju hasicke grobljanske  kapele..... I da ne spominjem sve do zarobljavanja u ratu l993., a i sada teškoga izbjeglickog života. Osnovnu školu je pohadao u Hasicu, Mrkoj Adi i Šarengradu.

Zbog majcine kasnije bolesti i odlaska u bolnicu, dok je otac radio u Njemackoj, brigu o djeci je vodila „malo veca od manjih” moja sestra Kata. Iz Šarengrada moj brat odlazi k ujaku Marku u Podvinje gdje radi i završava osmoljetku. Neizmjerna je bila i pomoc naše bake Ruže, bake po majci i ujaka koji je preselio kod Slav. Broda.

Godine bježe. Pamtim susret sa svojim bratom na Kosovu. Naime, u Peci je služio vojsku. Hvalili su ga kao poslušnog, a brat mi je govorio da mu  nije teško. Ipak, kada smo se opraštili, zasuzio je, a onda se okrenuo i rekao „vojnici ne smiju plakati”. Poslije je otišao u Irak, radio jedno vrijeme da bi mogao poceti graditi kucu.

Ratni vihor ga najprije baca u srpski logor. Po slobodi se vraca u HVO, a po gubitku ognjišta živi kao i mnogi Hasicani  u Bjelovcu, okolica Kostajnice, sa suprugom Vesnom  i djecom.