Ružica je ova baš pravo iznenadjenje!

Ljepotu svoju ne skriva,

dijeli je s nama svima.

Oživljava mnoge ljude,

rijeci stare, dogadjaje, obicaje.

Ni sam ne znam što se zbiva?

Ta gdje je do sada bila!?

I nadam se tiho da procvjetat ce

još poneka ruža,

što Hasic ce nam  izvuci iz paucine

na vidjelo dana, 

te pokušati nam ga opet vratiti,

ocišcena i oprana, cista ,

- ko sunce (je) što (nam) blista!

Zaslužila je Ružica da joj se  'k'o u pjesmi' ovako kaže, s pravom! Vec dugo nije bilo hrabrih pokušaja na našim stranicama (hasic.dk i hasic online). Uzalud nam toliki prostor - skoro da bi mogla stati cijela biblioteka, a tek poneko se javi...Posjetitelja je uistinu mnogo ali malo ih je koji  imaju i što reci. Nije mi jasno cega se to boje? Ako su pravopisni znaci...? -Ma, zar je to toliko važno!? Puno je toga što nas je cinilo sretnim! Toliko toga još ceka! Ne mogu vjerovati da se želja nikada ne javi. Hajde, da ne dužim više - ta probudite se vec jednom,

probajte samo!    

I još koju rijec samo: Uistinu je za svaku pohvalu i zahvalu! Hasic nam se, eto,  otvorio i otkrio neke od svojih tajni. Ružica ih je ljubomorno cuvala, sve do sada... I dok citamo ove njene retke otvaraju nam se uspomene pune naših ”hasickih“ prica. Doživljavamo tako djeda Perana i druge te proživljavamo njihovu svakodnevnicu puno drugaciju od ove današnje naše. Vidimo da im je za život trebalo jako malo: nešto  hrane,  topla pec, dovoljno drva za ogrev... 

I dok Ružica piše, osjecamo hladnocu zime koja dolazi i bojimo se. Tako je to stvarno. Strah nam razbija njihova ljubav i samopouzdanje, nema predaje, to i njih grije dajuci im snagu da se ide dalje...

Mogucnosti izbora nije bilo u njihovo vrijeme. Ono što je nailazilo doimalo se tako prirodno, kao stepenica više koju je trebalo prijeci... Ta, to im i nije  bilo tako teško jer su znali biti zadovoljni i sa malo. Danas hranu bacamo, želja je jako puno a želimo još više, toliko toga imamo i opet nam nije dosta. Prelazimo tako sve granice i gušimo se  u tim silnim željama našim. Zaboravljamo na ono ‘malo’ što daje snagu i zadovoljstvo za istinsku srecu. Zar je moguce da, ne tako davno, velike djecije oci nisu vidjele cokoladu? Jedna grudica šecera se dijelila na dvoje ili troje; malo prove, kruha i vatre u peci; u improviziranoj stalici, tik uz spavacu sobu, kravica kojoj se tepalo... I opet je postojao obraz, cist i pošten ...

Kada bismo se vratili u siromaštvo možda bismo bili bolji!? Emocija ne može ne biti: suosjecanje i bol koju prouzroci isprljana teka, grudica šecera, tj. njena trecina, prevrnuti ceger s posvecenim mesom,

tavan na koji je smio ici samo domacin, i mnogo toga drugog… Sve to vraca nas u djetinjstva naša kojih više nema kao takvih. I prepoznajemo se u ogledalima davnim, zurimo u njih poluotvorenih usta, raširenih ociju, pokušavajuci dohvatiti nedohvatljivo kroz prozore mašte….

Eto, tu se kalila volja i radjala snaga koja ce pobjedjivati dolazece teškoce. A danas dijete, što god poželi, ima, eto…!

Potresna je i prica o, reklo bi se, ’vjecnoj ljubavi’ djeda Perana prema Andjeliki. To se ne može prepricati -treba to procitati! I nakon svega bilo bi mi draže da se naša Ružica Andjelika zove. Ma kako subjektivne i bile Ružicine rijeci, ipak, nije teško vidjeti odlucnost njene majke Luje da se nosi sa životnim nedacama na svaki moguci nacin, poput lavice hrabra, s ljubavlju i žrtvom kakvu samo majka pokazati može. Naravno da nije bila jedina, bilo ih je...! A tako je dobro da imamo svjedocanstvo, pa makar i ovo jedno. A možda ih bude i više, - to ovisi o nama i našim osjecajima za zahvalnost.
 
Uprave takve majke, takvi ljudi, utkali su  svoje sudbine u temelje naše, tragove njihovih koraka još uvijek nalazimo po našim cestama, na njivama našim... Cini se kao da ih ne želimo vidjeti, a samo što nisu nestali, zauvijek. Tako i koraci moje mame, od podruma do tavana duž cijele kuce; zatim preko praga do pumpe, bunara, svinjca i štale, pa do drvoslama, šljivika i vrtlaka, mlake; idu i dalje: prelaze na Žandragu Rusovu gredu  i eto ih vec kod prvih njiva: Žandraguša, Pjeskulja, Polova, itd. , itd.  Na svakoj su njivi uzduž i poprijeko, na svakom mjestu. u svakom kvadratnome metru...

Koliko samo okopavanja, proaranja, sadjenutih plastica i plastova. A tek hektolitri izmuženog kravljeg mlijeka? Samo jedna žena! Bezbroj pripravljenih (zamjesitih) i ispecenih kruhova, .... Nedjeljom se stizalo i 'k misi', napravila bi i veliku pita s rogacima, stigla bi u i kod djeda Joze, a pred mrak opet presvlacenje pa u štalu.... Nije bilo slobodnog dana, NIKADA! Mnoge su radile neuporedivo više i teže nego ljudi. Da, još uvijek su tragovi ’naših’ po cijelom našem selu, trebamo ih samo otkriti... Dijelili su oni jedni s drugima dobro i ono manje dobro, podijelimo i mi!

A kakve je plodove dala, ova obitelj djed' Perana? Osporavana na svakom koraku, posprdno oslovljavana, ponižavana… A tako bogata bogatstvom koje sredina u kojoj su živjeli nije mogla vidjeti, prepoznati,  još teže i razumjeti. A moralo se na nekoga i s visoka gledati, imati nekoga od koga ce se bolji biti -po svaku cijenu! Morao se graditi i naduveni ugled na tudjoj nevolji, i uzdizati se omalovažavajuci... Ogovaranje i otvoreno ignoriranje, podsmijeh i mržnja -takodjer su poznati, nažalost...

I to samo zbog potrebe da pojedini budu ‘kao bolji’, 'kao ugledniji’ - kako žalosno... Razlika je bila samo u materijalnom imanju; bogme  - i u poštenju! Ipak, sve se moglo staviti na vagu: kada su u pitanju one ljudske osobine, oni koji su materijalno imali više -padali su niže. A poštenje? -  i tu su siromašni bili jaci...

Uzdigla se ta obitelj i sustigla, te daleko zaobišla, ostavila iza sebe obitelji mnoge. Svjesni svoje velicine ne trse se, naprotiv - pokazuju ljubav i poštovanje. A kako bi i bilo drugacije? - ta,  to je u njih na najboljem tkalackom stanu duboko utkano. Toliko je puno tih detalja, neki su nam pri ruci sada, procitajmo ih, pronadjimo 'korake one' po našemu selu i nadjimo rijeci za zahvalnost...

Hvala i Ruzi - djed Peranovoj Andjeliki!                   Josip