S onu stranu rijeke Bosne

Tebi koja pocivaš u dubickome groblju, sjecanje uz blagdan sv. Lucije, Tvoje zastitnice (Brazilija, studeni 2006)

(Retci koji slijede posveceni su našoj pokojnoj majci Luji Agatic Saric i njenome zivotu prije udaje za našega oca. Naravno, uz objektivne cinjenice tekst je prožet subjektivnošcu  onoga koji piše o životu vlasite majke. Možda bi to, netko vidio i drugacije. Ja vidim tako i tako pišem. Upoznat cemo i kraj s malo drugacijom npr. nošnjom od naše hasicke, zemlju oko rijeke Bosne, neke nove lokalitete, rijeci ...

Neka ovo što slijedi bude u cast i svih onih dragih majki koje se udaše „preko Bosne” bilo da odoše iz Hasica tamo, bilo da dodjoše iz  odžacke okolice ovamo. Ne sjecam se sviju ali s dužnim poštovanjem mogu spomenuti bab' Maru Blaževicu ( Saric) iz Balegovca, Klaru Evic (Dujak) iz Dubice, pokojnu majku Miše Blažanovic i brace mu iz Dubice... Bila sam sedmi razred i dobro se sjecam kada svatovi prodoše kroz Samac u Dubicu. Jedna Blažanovicka se udavala u Dubicu.....

GROM

10.ožujka l929. g. u predblagdanskoj atmosferi sv. Josipa, zaštitnika župe Gornja Dubica (koja je ukljucivala sela Donju Dubicu, Balegovac, Vojskovu, Zorice, Osjecak) rodila se u kuci domacina Marka Agatica i babe Stane unucica LUJA, cetvrto dijete sina  Mate i supruge Ruže rod. Lekic iz Novoga Grada. Uz godinu dana stariju sestru Maru (koja je umrla l2. prosinca 2OO3., oko pola godine poslije mame. Moram i ovdje dati oduška srcu i reci kako mi je bilo vrlo, vrlo drago da, dok sam sredivala dokumentaciju njezine sprovodnice u konzulatu BiH, sva moja braca i sestre su krenuli tetki na sprovod. Uz našu nevjestu Mandu bila je to u isto vrijeme tužna i lijepa slika privrženosti toj jedinoj tetki s mamine strane)., i dva brata Marka i Franu, a svi su ga zvali Vranjo, novorodenoj Luji su se, u okrilju mladih roditelja, djeda i bake, striceva i strina, smiješili sretni dani.. Doduše, zemlje, koju je rijeka Bosna nemilosrdno prekrajala i nosila s opasnim odronima, (kako je to opisao  pisac posavske  tuge i usuda, Prudanin Mato Blaževic u romanu „Izgubljene bitke”), nikada nije bilo dosta.

Ipak, domacin Marko Agatic znao je iznaci nacina da svojim sinovima, Juri, Bariši i Mati i njihovim suprugama privrijedi, zajedno s njima, sve potrebno za život.  Skromno, ali dovoljno! Mlijeka, masla, sira, živadi i povrtline nije manjkalo. Pa eto, neka male Luje, djeca su Božji blagoslov! A Mato vrijedan baš kao i njegova dvadesetogodišnja supruga Ruža. Ona, Novogratka, ali nije gradanka ni iz grada, vec iz velikoga posavskoga sela izmedu Odžaka i Bos. Broda uz samu Savu. Selo je u to vrijeme bilo s vecinskim pravoslavnim življem. Lekici katolici, Hrvati uz još nekoliko hrvatskih starosjedilaca su odvajkada živjeli u Novome gradu. Novi grad pripadao je župi Svilaj. Ivan Lekc, u široj okolici poznati dobrostojeci kovac, Ružin otac oženi se s mladom Lujom iz Lipika ( koju su uspjeli spasiti pred Turcima tako što su je sakrili u bunar). Otuda je mala Luja naslijedila ime, dakle po svojoj baki po majci. Ruža je uz svoje sestre Ivku, Mandu i Mariju, bracu Antu i Ðuru rasla u svojemu selu do l7.g  kada se udala u Balegovac za Matu Agatica. Cesto je žurila preko velike sjenokoše izmedu Balegovca i Novoga grada, simbolicna imena ”Potop”. To je bio onaj „put poprijeko” kako ga zovu, za brže stici s jednoga mjesta na drugo, posjetiti svoju majku ili NEVU kako su je svi od milja zvali (Neva skracenica od nevjesta) i Ivana svi su oca zacudo zvali imenom).

Osobito se trudila obici majku u teškoj boli za kcerkom Ivkom, koja je umrla brzo iza poroda kao i njezin sincic Josip. Vrijedna, kakva je bila, Ruža je uzivala svekrovo povjerenje. No to je rodilo zavist kod ostalih, kako to vec biva. Po onoj ”nista ljudsko nije mi strano” i ova obitelj je bila slika i  prilika hrvatskih posavskih obitelji onoga doba. Zemljoradnja je bila izvor života i osnovna djelatnost. Stoga se i bogatstvo ili bolje status obitelji mjerio po dulumima ili livadama, plodne i neplodne kao i one neizmjerljve koju rijeka Bosna svake godine drugacije prekraja i to uvijek na štetu seljaka smanjuje. Narodna predaja kaže da je nekada rijeka Bosna tekla izmedu današnjeg pravoslavnoga sela Crkvina, (a neki kažu i iza Crkvine?) najbolji dokaz je selo Zasavica. Po nacinu odijevanja i govora, po materijalnoj cinjenici da su Zasav(i)cani imali svoja polja na”dubickoj strani”, a Balegovcani i Dubicani svoje njive (Sredelj npr. uz rijeku Bosnu gdje sam cesto sa svojom rodakinjom Stanom žela koštan za marvu) na prostoru od Crkvine do Miloševca. I Agatici su imali svoja plodna polja izmedu Crkvine i Miloševca zvane Bosnice. Tu njivu je kasnije moja majka dobila u miraz.

Agatici su, dakle, živjeli na prostoru opcine Odžak  omedene s dviju strana rijekama Savom i Bosnom te planinom Vucijak, koju vec spominjani pisac Blaževic tako zorno opisuje u svome romanu.To je uglavnom ravnicarski dio s najvišom mjestom Kadar (24O m nadmorske visine). Vele da se iz Kadra za lijepa vremena prekrasno može vidjeti Posavina i Slavonija. To su dobro znali i srednjevjekovni vladari  cija su imanja služila i kao dobre promatracnice. Na žaost, turska okupacija, ratovi svih vrsta osiromašili su ovaj tako plodni i bogati kraj, ali Božjom pomocu opet se sve nekako diže iz pepela, pa su sva ta mjesta, a posebno isticem selo Prud sazdana u jednoj rijeci ”da te želja mine” vidjeti ih kako napreduju, tako lijepo uredena i na ponos svojih sadašnjih stanovnika. No, vratimo se onoj kojoj ove retke namjenjujemo, Luji Agatic.

Sa svim gore opisanim život bi u svoj svojoj skoromnosti bio lijep da se nije nadvila tragedija nad obitelj Agatic. Sv. Josip je zaštitnik dubicke župe. Sv. Marko Balegovca, sv. Ivan Krstitelj Zorica, sv. Anto Osjecka, a sv. Alojzije samoga sela Dubica! Dakle 2l. Lipnja. Toga dana, mala Luja rod. 10 ožujka imala je svega 3 mjeseca i 10 dana. A toga dana je ostala siroce bez oca. Naime, iako sv. Alojzije nije zapovijedni blagdan, a ni zaštitnik sela Balegovac u obitelji Agatic, a ustalom, ni u drugim kucama se nije radilo „velike poslove”. Ipak, kako su to i župnici dopuštali, moglo se u slucaju nevremena da ne propadne ljetina pobrati na brzinu nešto da se spasi od propasti. Tako je eto odluceno otici na brzinu pokupiti sijeno. Jer, istrune li ono što bi to znacilo za prehranu goveda, a onda i cijele obitelji nije teško zamisliti. Došavši na livade sjenokoše  ugledali su  sablasne, guste, crne oblake i poceli što brže skupljati sijeno. Žurili su što su više mogli. Uz domacu celjad pomagale su i tu, prispjele za blagoslov dubicki, Ružine sestre Marija i Manda.

Ni brze ruke, ni vile, ni rogulje nisu mogle pobijediti pljusak koji se uz uzasnu grmljavinu slijevao iz oblaka. Pljuštalo je, sijevalo i grmjelo sa svih strana. A onda prestrašna slika! Mati ispadaju vile iz ruku. Pada on, padaju i Ružine  sestre.! Svi s livade trce, i uzmimaju u narucje unesrecene. Marija i Manda teško dišu, ali Mato je vec svoju mladu dušu predao Bogu. Na glavi samo mali znak rastanka sa svijetom, upravo kao ubod olovke. I ništa više!

A koliko tuge, koliko nesretnih sudbina je prouzrocio taj naoko „mali ubod olovke”, tj. udar groma. Za Matine roditelje, bracu i sestre! Za mladu Ružu, koja je zakoracila tek u trece desetljece zivota! Za cetvero njegove nejake djece, a koliko tek za onu koja ga nije ni upamtila sa svoja tri mjeseca i deset dana.!

Kao curicu cesto me majka vodila dubicko groblje, na grob svojemu ocu a mojemu djedu Mati. Po našim obicajima majka je nabrajala na grobu, kojeg je ujak Marko dao urediti cim je postao ”svoj”. Dobri ujak Marko po drevnome obicaju je na spomeniku napisao ”Spomen dragome ocu podižu sinovi Marko, Franjo i kcerke Mara i Luja”. Majka bi uvijek zajecala i rekla: ”Moj Marko je stavio spomenik, ali sebe nije istaknuo. Preca mu je sloga medu nama nego ista na svijetu. Znao je da smo sirocad i uvijek nas je okupljao oko sebe.” Majka je u nabrajanju u stihovima iznosila cijeli svoj život i život svoje brace i sestre. A sve što je tako kazivala svome ocu imalo je veze i smisla i nije bilo nabrajanje radi nabrajanja. Bilo je tako dostojanstveno prožimanje velike ljubavi i velike boli. Primejrice:

„Otkako sam Tebe izgubila u životu nisam sretna bila

Na grobu je moj premili oce Luja Tvoja, najmladje siroce.

Dragi oce puca srce moje Cijelog vijeka bez ljubavi Tvoje.”

Sve je zavšavalo bolnim A JOJ!

Bilo mi je vrlo teško gledati majku oblivenu suzama, u šoku i boli. Plakala sam s njom. Jednom sam ju ipak upitala: ”Mama, kako možeš plakati za djedom koga nisi ni upoznala?” Odgovorila mi je: ”Sine, (tako me je zvala, vjerojatno za to što sam najstarija) kukam zato, jer da sam ga upoznala život bi mi sigurno bio lakši. Ovako sam bila siroce koje se moralo svakome sklanjati s puta. I ne samo ja nego i moja braca i sestra.”

TUŽNE VRBE NOVOGRADSKE

Tužna slika majke s cetvero djece, s kocijašem zamotanim u kišnu kabanicu, uklapala se u kasnojesenski posavski magleni pejzaž. Kiša, bljuzgavica, blato, suze! Dobrostojeci kovac Ivan Lekic iz Novoga Grada dogovorio se sa ocem pokojnog mu zeta Mate i preuzeo skrb o svoj kcerki i njezinoj djeci. On je bio nešto imucniji pa se ta odluka cinila i ocekivanom. Tako je Ruža s djecom odselila k roditeljima. Tamo je radila na ocevom imanju i uz pomoc svojih roditelja, brace i sestara podizala djecu. Djecu su uglavnom voljeli svi, osobito Neva, ali kod nekih je to opet izazivalo malu zavist.

Vrijeme je odmicalo i po nekim nepisanim pravilima Ruža se trebala preudati. Teško je bilo ocekivati da ce itko prihvati i cetvero djece. Baka se preudaje za udovca Šimu Colica i vodi sa sobom tetku Maru, a ovih troje ostaje i dalje kod djeda. Sa Šimom je baka izrodila dosta djece od kojih je ostao, sada jedini živuci, ujak Mirko Colic, koji s ujnom Stažijom živi u Balegovcu. Nikada se  nije ni po cemu u našim obiteljima moglo primjetiti da je  on sin od drugoga oca. Dapace! Djecaci su pomagali djedu u kovacnici, a Luja s tetkom Marijom išla na ispašu. Kako je tetka Marija iza udara gorom ostala malo „svojeglava” cesto bi zaboravila na malu Luju koja bi sama na livadama dalekim od kuca umirala  od straha. Jednom je to otkrila baka Ruža dolazeci u posjet djeci. Našla je svoju malu, promrzlu Luju svu u strahu i uplakanu kako na nekoj „solskoj hartiji” uci pisati slova. Skrenuta je pozornost na Marijinu neodgovornot, pa su Ružina braca pocela više pazti na Luju. Ipak majka, tu tetku nije loše gledala. Kad su obje živjele izbjeglicki život, mama je tetku pomagala, racunajuci da je u boljoj situaciji.

Luju su na ispaši vidali tužnu i zamišljenu. Sjedila je pod jednom žalosnom vrbom i od nekih koncica oprobava raditi rucni rad. U rijetkim slobodnim trenucima tješila su je braca. Marko je govorio kako ce kada poraste i dode do kruha i ona s njime poci i kako ce se on potruditi da svoju bracu i sestre skupi na jedno ognjište. „Moj Vranjo nije govorio ništa, samo su mu oci zaiskrile i žile zaigrale, od tuge, nemoci i bijesa”  rekla bi mama pricajuci svoj život kada smo išle na sprovod babi Luji Lekic preko onoga istoga Potopa kojim je baka Ruža posjecivala svoje drage u Novome Gradu. U dragoj uspomeni majka je zadržala ujaka Antu  koji se našao na meti „osloboditelja” l945.g. U to vrijeme podrucje oko Odžaka je držao poznati Rajkovac. Kažu ljudi da se u Gornjem Hasicu po Privratu (nisu htjeli reci oslobodenje) kako tako, na ruševinama  i s bolju u srcu za poginulima i nestalima, sv. Anto nekako proslavljao, ali da se preko Bosne još pucalo. Odavde i malo tužna primenka mojoj mami kada je bila uporna  u zaštiti svoje djece da je „tvrdoglava i da odolijeva napadima kao Rajkovac”

Za Novi Grad majku su vezale uspomene  uz rijeku Savu njezine naspe, poplave, tragedije utapljanja, teških ratnih zbivanja... Život ju je klesao i celicio. Radila je, raditi se moralo i za mušku celjad otjeranu u rat. U kompletno srpskome okruženju pokrivali su jedni druge koliko se moglo. Ipak, rana je ostala, ubijeni ujak Anto u cvijetu mladosti iza kojega je ostalo dvoje sirocadi), a ujak Ðura se vraca s robijanja iz gradacacke tamnice s kracom nogom. Braca Marko i Franjo jedva izvlace žive glave. Rano se dizalo, kasno lijegalo. Majku nije bilo strah rada, ali se uvijek bojala dalje od kuce ici sama. Bilo je poratno vrijeme, puno bjegunaca svake vrste nad kojima se sažaljevala, ali i probisvijeta koji su ”lovili u mutnome”.

Osobiti i rijetki dani su bili kada je s bakom mogla otici u njezino rodno mjesto Lipik, te na nedjeljnu sv. Misu u Svilaj. To je bio cijeli krug njezina kretanja,. Cak ni majci nije mogla cesto. Uz još jednu noticu vezanu uz Novi grad završit ce majcino djetinjstvo i vrijeme odrastanja djevojcice u djevojku, injen definitivni odlazak iz ovoga sela.

Naime, kako je sv. Ana bila zaštitnica katolika Novgradaca, a sve do Domaljevca, najvecega posavskog sela u BiH, nijedno selo u okolici nije slavilo sv. Anu, to je u tih par katolickih kuca u Novome Gradu bilo po 3O i 4O gostiju na rucku. Obicaj nama znan je da taj dan zvan i nezvan gost je bio dobrodošao u kucu na rucak. Došlo je dotle da je sam župnik molio da ljudi ne navaljuju na Novi grad toliko na sv. Anu. No, to nije urodilo plodom, pa je na veliku žalost Novgradaca ukinuto slavljenje sv. Ane. Slicnu pricu o sitaciji za sv. Roka u Prudu sam vam ispricala, ali sv. Rok je ipak „preživio”.

Djevojaštvo na bajerima rijeke Bosne

(bajer- brijeg, strana brijega, obala, rijecna ili jezerska, zemljište pored te obale)

Što je Marko Agatic obecao svojoj sestri Luji i ostalima to je i ostvario. Cim se oženio mladom, lijepom i dobrostojecom udovicom MATIJOM rod. NINKOVIC, ud. KESEDŽIC, u dogovoru s njom pozvao je svoju sestru k sebi.Ujna Matija je bila vrlo inteligentna žena, vesele naravi, voljela se lijepo odjenuti, zapjevati, a nije bila škrta.Voljela je u svojoj kuci i na imanju uz Bosnu, selo Ada, ugostiti svakoga ”onu gospodu iz Odžaka” s kojom je ujak radio i polagao ispite vecernje skole, svoje prijateljice, rodbinu, svoju i muževljevu, a što je bilo lijepo i rodbinu pokojnog joj muža, koji su dolazili vidjeti ono što im je iza sinovljeve pogibije ostalo, maloga unuka Jozu. Ujak modernih nazora, široke duše i ruke ne samo za svoje vec za sve potrebne pomoci. To ce i danas mnogi preživjeli potvrditi. Savjetom, lijepom rijeci, pisanjem brojnih molbi, pisama u zatvore, tješenjem pomagao je tome u temeljima uništenom hrvatskome življu, u cijim kucama gotovo da nije bilo hranitelja. Ujna ga je u tome zdušno pomagala, jer je kao mlada udovica, iako dobrostojeca, vrlo dobro osjecala sve tegobe i neizrecive boli mladih udovica i njihove djece. Sjecam se da se u ujakovoj kuci cesto dijelila neka pomoc  djecje robe npr. Meni se jednom nešto svidjelo. Pitala sam mogu li uzeti. „Ne sine, ujak ce Tebi kupiti, a ovo je za one koji nemaju ni tatu ni ujaka”. Sutra dan me odveo u Odžak i kupio mi trike-trake (sandale) i jedan lijepi crveni fistanic (haljinica). Ujna mi je dodala „šnale” i zamislite one „suncane naocale”. Bila sam ponosna na svoga ujak i ujnu i šepirila se u Hasicu s tim svojim malim bogatstvom.

Luja, kao Matijina zaova, dobro je znala svoje mjesto. S druge strane ujna je bila korektna, davala je zaovi „curske opreme”, pa i „kozmetike „( velika rijec za to, bilo je to malo crvenoga papira i neka „pomadica”). Posla nigdje pa ni ovdje za Luju nije nedostajalo. Živjeli su u pocetku s ujninom majkom Lucijom i ocuhom Markom. Ujna je bila jedinica, a ocuh nije imao djece pa je nju prihvatio stvarno kao svoju. „Bog i Bogme” bila je uzrecica, a tako su ga onda i prozvali, pa smo jedva znali za pravo ime, dakle djed Marko Kovacevic, sa svojim dugim brcima i opcom pojavom bio je tipicni primjer hrvatskoga Posavca iz Bosne  ili Hrvata iz Bosanske Posavine. On bi radije vidio Luju na njivi, u vrtlaku, kod goveda, pod Bosnom na pranju rublja, a ujna opet u novonapravljenoj kuci uz sinove Jozu i tek rodenoga Matu. Voljela je moja majka obojicu, ali Mato joj nije bio samo drago ime, vec stalno sjecanje na ono nešto drago i sveto što je davno izgubljeno, pa ponovno nadeno. Za njega joj ništa nije bilo teško, probdjeti svu noc, „nošati” ga, lijeciti ga, pjevati mu i uciti prve rijeci i korake. U Mati  je  Luja gledala svoju buducu djecu. Taj naš rodak Mato sa svojom suprugom Ružom radio je niz godina u Singenu, pomažuci „šakom i kapom”  unesrecenima u ovome ratu (o tome su pisale i naše novine), a inace ima svoju kucu u Slavonskome Brodu.

Luja nije više curetak. Devetnaesta joj je. Vrijeme prave, zrele cure, po ondašnjem shvacanju. Nude se ašici. Begenišu je. Ujni, koja je svjesna da ce joj otici desna ruka, nije teško pomoci svojoj zaovi i pouciti ju o životu buduce supruge. Šetaju bajerom Bosne a ispucana zemlja prijeti da ce se sruciti u valove Bosne. Ali, te godine (1948.) suša je bila tolika pa ni Bosna nije bila tako opasna. Snaha razumije stidljivo srce svoje zaove. Ne odaje ju bratu. „To su naši ženski posli” rekla bi mu kad se on cudio što njih dvije toliko „šapore” (sapucu) „Marko Suvalj joj se našo mušterija” morala je jednom ujna reci svome suprugu kada su bili nasamo. „Zar je vec i TO došlo” cudio se on. I došlo je, ali nije došao spomenuti Marko Suvalj iz Ade vec njegov imenjak Marko Saric iz sela za kojeg Luja nije nikada bila ni cula. Naime, jednoga dana  tek udata sestra Mara za Ivu BREZONJICA, kojega su svi radi izuzetne dobrote i nikada ne povišenoga glasa nazvali ŠECER, dolazi u posjet bratu  i njegovoj obitelji u Adu. Govori svima kako joj je muž jako dobar, a da je upoznala isto tako dobrog i mirnoga njegova rodaka. On živi u „Asicima”, kako je ona rekla, to je sin tetke Ruže, sestre moje svekrve Ane . One su Barukcicke iz Pruda.

Tu je tetka Mara isprela lijepu pricu o novoj, doduše nedovršenoj kuci, te o „samo jednoj mladoj sestri” i vrlo vrijednom  tetku Peranu. Momak eto nije još odslužio vojsku, znaci blizak je godina Luji  itd, itd... Ovo što se isticalo da ima samo jednu sestru vazan je podatak. To je znacilo da kuca nece imati dodatnih velikih troškova oko svadbe, miraza, da nece biti velike podjele zemlje i sl. No, momak je tu, treba razmisliti, razgovarati sa svima po tadašnjem obicaju. Više sa svima s drugim nego onim kojih se to najviše ticalo!

Najprije je trebalo cuti što misli brat Marko i njegova žena, što misli njezina majka i ocuh Šimo Colic, zatim spomenuti nevistin ocuh i njezina majka u cijoj je kuci Luja jedno vrijeme i živjela, a svako treba poci na razgovor i s bratom Franjom i njegovom ženom Marijom. (Što li ce na ovo nabrajanje reci mladi poput naše djece., ako to budu citali, e tu bih reakciju voljela notirati.) Na žalost jednu cinjenicu, starijima itekako poznatu iz naše nedavne

teške povijesti moram ovdje uz ujnino spominjanje ispricati. Kao bogata  mlada udovica, kakvih je rekoh u ovome kraju bilo bezbroj, sa sinom Markom Ivankovicem, koji i sada živi u Balegovcu (Cvek), preudaje se za mladoga Franju Agatica. I njezin muž, baš kao i Matijim se našao na nišanu „osloboditelja” Kao i tusuce drugih. U zatvoru je provela trudna mucena gladu i žedu, gledanjem u žarko sunce uz prisustvo stražara s palicom, natjerivana da stoji do grla u ledenoj vodi.... Tu se zavjetovala sv. Josipu da je izbavi od zla. Njemu u cast cudom preživjelo dijete je krstila imenom Jozefina. Mi smo to skratili zovuci je Finka.

A zašto je ujna Marija bila tako okrutno kažnjavana? Zato jer nije mogla odoljeti takozvanoj OBAVEZI, tj. odredbi, bolje naredbi novih vlasti da ubere sa svojih njiva onoliko pšenice, kukuruza, jecma i ostalih proizvoda koliko je vlastima trebalo. NE koliko je bilo moguce, vec koliko je trebalo. To hoce li imati što jesti djeca i ostalih žitelji pojedinih obitelji nije se nikoga ticalo. O tome najbolje svjedoci Vrdoljakov film „Druga mracna noc”, pa necu zalaziti više u povijest koja je bila bolan jednako u Bosni i Hrvatskoj.

Moja majka je dugo tugovala iza ujnine smrti (koja je umrla u izbjeglištvu, a  cije je zemne ostatke  cim je mogao prenio na balegovacko groblje, sin Anto), jer je znala koliko je u životu patila. Ujak Vranjo je umro u naponu snage, ostala je s djecom, dosta kceri (od kojih druga po starini Manda pogiba u Siriji i zamece joj se svaki trag) i najmladega sina „Baju”, kako ga od milja zovemo, koji se vratio iz izbjeglištva i na zgarištu stare napravio novu kucu. Moja majka zadnjih godina života kada bi odlazila u Bosnu najradije je  bila kod Baje. U njemu je vidjela pokojnoga brata, a i više od toga. Bajina supruga Ruža ju je rado prihvacala. I sada za za vrijeme pokopa Bajo je dao sve od sebe da sve bude u redu oko prijema brojne rodbine, prijatelja i poznanika na maminom sprovodu.

Eto, dakle, sve ovo je trebalo reci da bolje razumijemo u kojim i kakvim okolnostima je mlada Luja Agatic donosila svoju životnu odluku.

Ona se pak puno molila Bogu da joj da zdrav razum i snage za novu životnu etapu. Ipak, naucena na stalno sagibanje glave, na poslušnost i na ono ”kako stariji kažu”  donijela je i tu odluku u suradnji s njima. Uz to je shvacala brak kao nešto što je Bog odredio, što se treba dogoditi u sasvim tradicionalistickome smislu („Kinder, Kuche und Kurche). U tijeku ovih odluka morala je mlada Luja na još jedno iskušenje. Nime, s mnogim svojim vršnjakinja (paricama) pod „muss” je bila u omladinskoj radnim akciji, gradnji pruge Šamac-Sarajevo. Silno ju je bilo strah. Ne rada, na to se itekako naviknula, bojala se otici od kuce u to nešto strano, tudje, neprijateljsko, zazorno djevojci odgajano u drugacijem duhu. Bojala se „napasnika”,  pa se cvrsto družila sa djevojkam svoga sela i svoga kraja. Naradila se od Šamca do Vranduka, uz slabu hranu, iscpljujucu demagogiju, težak”muški” rad i  ceste povrede mladih radnika neukih u baratanju s alatom. I ja sam zapamtila neke pjesmice koje mi je majka prenijela o tom starobosanskome gradu Vranduku, danas velikome tunelu:

„Oj Vradunce tvrda stijeno

Tvoja sila dosta znaci

Al' od tebe mi smo jaci...

Svladat cete omladina

Um, mišica i mašina...”

Od svega joj je bilo najgore što nije mogla nedjeljom nazociti sv. Misi i tamo crpsti snagu za život koji se samo tako zvao. U molitvi je nalazila najvecu utjehu, svoj fizicki i duhovni mir, i nije joj bilo, kasnije u životu, teško prepješaciti po nekoliko kilometara, nekad bez adekvatne obuce, nekada trudna, nekada s malim djetom na rukama, a cesto i sve to troje zajedno.                                  Ružica Sušnjara Saric