Tebi dragi rodjace "Šandore"

Posveceno JOZI ŠINKU I ŠINKOVIMA

Spušta se još jedna topla vecer nad Brasilijom. Ispratila sam veleposlanika sa suprugom a potom i gdju Vjesu Sobolovski savjetnicu iz poljskoga veleposlanstva.

Danas je u Brazilu državni blagdan "Proclamacao da Republica" pa se ljudi posjecuju. Iako nastojim biti pristojno raspoložena moje misli su u Hasicu. Jer, jutros sam se cula sa svojom sestrom Katom, koja, protjerana sa svoje i iz svoje zemlje, iz Cardaka, sada živi u Vrbovcu s obitelj. Isprica mi novosti, a medu njima i ovu "Umro je rodjak Jozo Šinko i pokopan u Višnjevcu kod Osijeka." U prvi mah ništa neobicno. Svijet umire, na žalost i mladi i stariji. Pa ipak?

Ne znam tocno s koliko je godina završio svoj zemni put naš Jozo, ali znam da je on bio momak a dijete.

Davao mi je cesto bombone i šalio se sa mnom. Otišli su vec prije," kud se za vazda ide" njegova braca Niko, Anto, najmladji Marko (Penco) i Luja udata za pokojnoga "Šarcica". Ostala je samo najmladja Kaca, za koju me vežu lijepe uspomene.

Sretoh ovo ljeto na groblju, jedino preostalog brata im Ivu (Celu). Bila je tu i Anka Šarciceva, uciteljica s jos nekim ženama. Iako su moji dolasci uvijek kratki ipak uspjele smo nas dvije prozboriti koju rijec i spomenuti se pokojne Luje i moje majke i njihovoga posljednjega razgovora. Naime, Luja je tada kao izbjeglica s Ankom bila na Krku, moja majka kod mene u Senju. Plac s obje strane telefona, plac koji i sada odzvanja u mojem srcu. Nema više ni majke, ni Luje, nema ni Joze, nema ni prerano poginulog dragog i svakome milog Stipe Šinko....

Ali zato postojimo mi i  oni u nama, sjecamo ih se i nastojimo oživjeti njihovu dobrotu.

Sretoh Mariku prije dvije godine u Slavonskome Šamcu. A nismo se bile vidjele više od cetvrt stoljeca.

Ružica je negdje u Njemackoj, strina Janja sa Šteficom oko Kostajnice... Celo se sa svojom suprugom eto vratio i to mi je drago. Vidjeh ga par puta. Za Markovu obitelj cujem od moje sestre, a supruga pokojnoga Ante, strina Desa bila je i na sprovodu naše majke. Nasa tetka Ruža Šinko do svoje udaje živjela je s mojm djedom, stricem koji se starao o njoj i bratu Mati (ubijenom kasnije od partizana) nakon pogibije njihova oca u l. svjetskome ratu. Uvijek je bila blage naravi, uvijek je bila dobro dosla u nasu kucu, a i mi u njezinu. Ja sam kao njena imenjakinja imala malu povlasticu kod nje. Uvijek mi je nešto "tutnula" u školsku torbu ako sam joj navratila kada sam išla kuci "prugom" iz šamacke osmoljetke. I tetak Ivan je bio korektan covjek i stalno me sjetovao da ucim "i bjezim u svijet da bi mogla pomoci ostaloj braci i sestrama".

Na zalost naša tetka Ruža doživljava smrt sina. U cvijetu mladosti umire Anto i ostaje dvoje djece.

Tragedija koja ce potresti sve Šinkove, cijeli Sarica sokak, cijeli Hasic i šire je pogibija mladahnoga Stipe.

U l7.g. neodgovorni vozac ga usmrcuje. A Stipo je bio utjelovljenje dobrote, ljepote i neke umilnosti koju rijetki imaju. Sjecam ga se kada je recitirao u školi pjesmicu, obucen u leptira.

"Leptiricu šarenicu

 hodi k meni amo

 evo imam lijepu ružu

 pomiriši samo"

recitirala je jedna djevojcica,

a nas leptiric Stipo je odgovorio:

Ja bih došo al se bojim

         kakve igle klete,

         Stisnut ceš me, probost ceš me, onda

ZBOGOM SVIJETE!

Nažalost stihovi se obistiniše, naš Stipo je davno otišao ne stigavši se pozdraviti s ovim svijetom.

Povezanost sa Šinkovima osim rodbinske ima  i drugu vrijednost, osobito kada je rijec o pokojnome

Jozi ili Šandoru kako smo ga od milja, po madjarski, zvali. On je oženio tetku Maru Ambrožic, sestru cice Ambre. Svi smo je zvali SRCO. Vjerojatno i to ima neke simbolike.

Medjutim, kucu Ive Ambrožica moja majka i ja s njome pohodile smo cesto, što zbog posla i posjeta, ali najviše zbog predobre babe Kaje majke cica Ambre, tetke Mare i Mande (ud. Evic, za Ivu Piljina).

Po rijecima moje majke ta žena je imala toliko ljubavi i srca da razumije druge kao rijetko tko.

Mojoj majci, koja je došla u, tada za nju, daleki svijet bila je melem za ranu i prava savjetnica u svakoj nevolji. Na tome joj je moja majka bila trajno zahvalna, cak je ponovila i njeno ime, pa se naša jedna sestra zove po njoj Kata.

Tetka Ruža, Jozina majka, te vecina Šinkovih pociva na hasickome groblju. Sjecam se kako je na tom groblju naricala za mojim pokojnim djedom, svojim stricem, kada ga je vlak u Zagrebu zgazio.

"Groblje naše koga primaš sada

Cicu moga koji teško strada"

A JOJ

"Primi cica ti zafalnost moju

Fala cica za svu ljubav tvoju"

A JOJ.

Nas Jozo pociva u Višnjevcu. U duhu ujedinjen sa svim svojima. Neka mu je LAKA zemlja, a svim njegovim dragima nježna sucut.

Vaša Ruža djeda Perana    (16.11.2006.)