Slatkovina

Prica prva

Izraz Internet dolazi od engleske rijeci Interconnected (medusobno spojeni) i Networks (mrežnini sustav racunara). U svakodnevnici Internet se cesto poistovjecuje sa World Wide Web (WWW), što u stvari nije tocno jer je WWW samo jedan dio, jedna služba u okviru Interneta kao globalnog pojma. Nastanak Interneta se veže za 1969 godine, kada je u Sjedinjenim Americkim Državama profunkcionirao projekt Ministarsta obrane pod nazivom ARPANET (Advanced Research Project Agency ), a koji je povezivao racunare na univerzitetima i znanstveno-istraživackim centrima, iako je u pozadini tog omrežja bio razvoj razdijeljenog i neometanog komunikacijskog sistema za slucaj atomskog rata ("hladni rat"). Takvi vojni ciljevi bili su medutim, kao i dan danas i posvuda u svijetu, prakticno financirani civilnim projektima koji su taj sistem koristili. Na razvoj Interneta nije, kao što bi se moglo pretpostaviti, presudno utjecao Windows Bill Gatesa (Microsoft), nego System UNIX. 

Uvodenjem internetprotokola TCP/IP (kasnije Telnet, FTP) pocelo se u stvari rabiti ime Internet. Najvažnija aplikacija od samog pocetka postajanja sustava bila je elektronska pošta (E-Mail). Nagli razvoj Internet doživljava tek od 1993. godine kroz World Wide Web i prvi graficki sposoban Browser pod imenom "Mosaic". Taj WWW, što vecina danas smatra Internetom, razvio je 1989. godine Sir Timothy John Berners-Lee. Autor je Englez, ali je sistem promoviran u Cernu u Ženevi (Švicarska). Za svoj rad, uz ostala brojna priznanja, Engleska kraljica ga je promovirala u Ritera (Knight Commander of the Order of the British Empire). Dakle, njegovim pronalskom i novim sistemom, po prvi put su Internet mogli koristiti i amateri, a ne samo znanstvenici.

Tako je i Internet sam postao katalizator nagle digitalne revolucije koje smo sami svjedoci. Sam Internet i mnogobrojne službe u okviru njega, postali su danas prilicno komplicirani za one koji ga dobro ne poznaju. jer nudi citav niz uvijek novih mogucnosti, službi i servisa: IP.telefonija, Groupware, Wikis, Blogs, super brzi prikljuci koji omogužavaju Vlogs, Video on demand, Peer-o.Peer omrežja kao što je File Sharing i Online igrice. Razvoj ide dalje preko Web 2.0, Web 3.0 ...

Prica druga

Naime, u svakom znanstvenom projektu, svakom pronalasku, pa i nastanku interneta, u osnovi je ideja. I problem. Samo oni koji u sebi nose ideju, oni koji imaju problem, mogu napraviti (izumiti) nešto novo. Biti genijalni. Zato, ne treba bježati od problema, treba se suživiti s njim. Nositi ga kao trudnica dijete, I ne misliti o njemu. Ne može se nikada kazati, sada cu sjesti i nešto izumiti, napraviti nešto novo, riješiti problem. Treba biti sa tim problemom svakodnevno, ali raditi nešto drugo. Ideja padne namet iznenada. Sa problemom treba biti jednostavno trudan! Iz toga, iz takve trudnoce, rada se ideja, rješenje, genijalitet. Vecinom sasvim slucajno i nenadano.

Samo jedan primjer kao potvrda ove teze. Jedan poznati švicarski lijecnik iz Züricha, Alexander Sprengler, u 19. stoljecu  je mjesece i godine provodio u o potrazi za rješnjem kako pomoci bolesnicima od tuberkuloze. A onda je jednom sa svojom obitelji otišao na izlet u švicarska brda (Engandin) i tamo, pred mnogim kucama vidio kako seljaci na motke vješaju komade mesa i suše ih na zraku, konzerviraju ih. I carobna ideja je rodena! Ako taj zrak dobro cini i sprecava da se raspada meso, zašto on onda ne bi dobro cinio i vlažnim ljudskim plucima, pitao se doktor Sprengler? Problem je riješen. Tako je nastao, još do današnjih dana veliki biznis Švicaraca, zdravstveni turizam, zracne banje, Kur! Mnogi bolesnici su time izlijeceni ili im je barem pomoglo da lakše podnose tada tešku i neizljecivu bolest. To se zove i tako nastaje inovacija. Slucajno.

Prica treca

O genijalnosti i domišljatosti hasicke djece morat cese napraviti poseban prilog na ovoj stranici. Zasada samo pojašnjenje kakve veze strucno-kineske Prica prva i Prica druga imaju sa Hasicem?

Jozo Mešcic, Josa Bajin, Osmerac bio je jedan od preteca Internet-ideje u Hasicu! Tragajuci za igrackama, bio je prvi i najveci majstor u uvodenju struje i "informatickog" omrežja po šupama, štalama, štagljevima, sušarama, koševima. Josa je sakupljao po seoskim vrtlacima ponekada desetke metara duge loze slatkovine (na veliku žalost krmaka kojima je to bila omiljena hrana)  i koristio ih kao "elektricne provodnike uvodeci struju" u gore pomenute seoske "institucije". Za rasvjetna tijela koristio je iskljucivo bio-produkte, tikvice, sakreske, morkinje i bundevice. Mnogi hasicki djecaci su sate i dane provodili igrajuci se tako, pomažuci mu da ostvari svoje potajne snove, da bude elktricar. Tako je ubrzo, kao što je u Hasicu vec bio red, dobio i primenku "Lojza" po tadašnjem najpoznatijem elektricaru šamcke opcine, Alojziju, Lojzi, koji, uzgred receno, nikada nije koristio prifericu, nego je fazu nalazio tako što popljuvanci prst i dodirne golu žicu!

Kada bi se struja uvela u nekoliko objekata, onda se pojavljivao problem kako te objekte medusobno spojiti. Kako davati upute onoj djeci koja su razvlacila kablove od slatkovine u košu preko puta teste? Pa kako drugacije nego - telefonski! A otkud tada telefoni? Priznajem, bilo je i ”lojzinih telefona“ vrlo malo, ali nakon dužeg traganja našla bi se ipak u selu pokoja prazna metalna kutija od crne kreme za cipele. Novokomponirani gospodarstvenici, Firma Lojza&Co, bušili su na dnu kutija jednu rupu, vezali u njoj špagu (obicno dretvu kojom se vezala slama, jer se od toga mogla ukrasti dovoljna dužina, a da se na velikom klupku ne primijeti), na poklopcu bušili ekserima sitne rupe kao na situ, prevlacili dretvu i zatezali preko teste (morala se brzo olabaviti i spuštati dole kada naidu neka, vrlo rijetka, vecinom zaprežna kola ili biciklo) i telefoniralo se sa instalaterima na drugoj strani. Radovi su cvjetali.

I funkcioniralo je. Ili smo tako samo mislili? Derali smo se u te kutije od krema za cipele toliko jako da se od Njevice sigurno culo sve do Candricke, a vjerovatno niti Urijaši, Jelasari i Škaricani nisu bili postedeni te dernjave. Ma, moralo se naravno na drugoj strani teste cuti - sa ili bez kreme za cipele! A ovi dalji (Škaric, Jelas, Urija), imali su prigodu da uživaju u još naprednijoj tehnologiji - bežicnoj telefoniji! I to besplatno. Flatrate. Bio je to ”mobitel“, ako ne prvi u bivšoj Jugi, tada sigurno ispred cuvenih hercegovackih mobitela ”na kurblu“ (jedino su nam falile bijele carape, bili smo bosi!).

Fazit

Eto kakve probleme su imale poratne generacije hasicke djece. Kupovnih igracaka nije bilo, sve se moralo sami sebi praviti, domišljati se, improvizirati. Ali baš to, ustvrdicu, doprinijelo je da se odgoje i nastanu intelektualno vrlo jake i sposobne generacije hasicana, ucenika i studenata koji su obicno posvuda bili najbolji, ali ne bubanjem, ucenjem napamet, nego razmišljanjem, improviziranje i "klikeranjem". Ustvrdio bih ovdje da je tada postajala internacionalna PISA -Studia (Programme for International Student Assessment), hasicka djeca bi zauzimala placeve ispred sadašnjih, godinama najbolje vrednovanih školaraca Finske, Koreje, Nizozemske, Japana...

Bila je to igra istraživanja, pustolovina znanja. Ali bez toga, bez pustolovine znanja,  nema od bilo koje škole ništa. Znanje je najjace i najneizbrisivije kada dode iz neznanja, iz igre. I iz svjesnosti o velicini onoga što nas prevazilazi.Taj nacin igranja, inovacije, ucenja kroz igru danas je najatraktivnija pedagoška metoda. Taj oblik ucenja je tek odnedavno otkriven u razvijenim zemljama svijeta (Gaming Simulation - Integrativ communication between pupils and experts). Ucenik ne kao adresat ponude (znanja, gradiva) nego aktivni cimbenik, onaj ko ce tako motiviran kazati: pazi, pa mene to stvarno zanima, daj da vidim i probam o cemu se to radi. I to onda raditi uporno. Kako rece švicarski publicist i filozof Dr. Ludwig Hasler: "Zamislite samo koliko puta jedan skakac s motkom mora pokušati, proletiti ispod, pasti, prije nego što jednom letvu preskoci? Važno je ne odustati. " A znanje? Znanje je ono što preostane kada se nauceno zaboravi.

Svako pravilo potvrduju rijetki izuzeci, pa i u vom kontekstu. Omiljena zabava seoske djece bila je jedno vrijeme preskakanje blatnjavih seoskih kanala. (Ideju su možda dobili i od Iljke Katica, poznatog nogometaša, koji je svaku tarabu u selu preskakako kao od šale, a da je ne dodirne.) Oni odvažniji radili su to kod Undragovice i Njevice, a drugi, manji i manje sposobni na kanalu ispod tarabe babe Jage Bajenice. Bilo je to pravo takmicenje. Zdrav duh u zdravom tijelu. I to se igralo na otpadanje (odustajanje), pocimalo se od onih užih kanalica, pa prema širokim kanalima koje nije mogao baš svako preskociti. Discipline - izatrke i stojecke (bez zaleta). Jednom se desilo da jedan iz grupe (nije lijepo ovdje pominjati mu ime, ali je poznato uredništvu) nije baš daleko dogurao i brzo je odustao. Pošto se baš tada odvijalo grupno takmicenje, ekipe formirane po sokacima, cak su došli i gosti sa Urije i Jelasa, u pitanju je bio obraz, moralo se barem pokušati. Tako su ga nagovarali da mora skocitii pod svaku cijenu. Zatrce se on, stane, zabremza kod samog kanala... Ne smije. Tada se jedan sjeti genijalne ideje i predloži mu, ako vec ne može odjednom, da proba preskociti kanal od dvaput. "Hasicki dvoskok!". I, nije se puno neckao, ucinilo mu se to jako logicnim i pametnim, zatrkao se i - (dvo)skocio! Uspješno! Na veliku žalost (opet!) seoskih krmaka kojima je u kanalu ostalo manje blata i mulja za podnevno kaljužanje.

E sada, dragi posjetitelju probaj ove, autohtone hasicke price o djecjim maštanjima i domišljatosti, pa i o preskakanju kanala od dvaput, uporediti sa pricama o internetu  i švicarskim zracnim banjama i vidjet ceš da u te tri price ima jako puno slicnosti. Kada se sa ove vremenske razdaljine gleda na te projekte omrežavanja i elektrifikacije u Hasicu, a zna se ovo što se danas zna (Internet), automatski se moramo zapitati: šta je u temelju te ideje bilo bitno drugacije nego u ideji o omrežavanju svih racunara svijeta u jedan sistem? Zato sam, u šali ustvrdio da je zacetak Interneta u Hasicu, a ne u Americi, i da se Hasic tada zvao na primjer New Haas ili Haash-City, lovorike bi bile naše, a domain sa završetkom ha vrednije od com, de ili net. Ni google.com ne bio bio Što jeste, nego možda slatkovina.ha J. Najžalosnije bi bilo su svemu tome to sto mi nismo imali svoju kraljicu, pa ni Josa Bajin kao glavni voditelj projekta, (danas bi se to kazalo - tajkun) i pored svega ne bi postao vitez...

                                                                     P.M.