Spoticanja naša

( tekst je preuzet s nase prve internet stranice, cini mi se da i ovdje  treba biti )

Povodom poziva na bojkot ove internet stranice dobio sam vise e-mail poruka na tu temu, izdvajam samo dijelove dva pisma koja u sustini mogu prezentirati i sva ostala:

1. ….. A što se tice prijedloga za bojkot, ne vidim razlog za to osim što neki nisu zadovoljni s necijim nacinom života, njegovom opredjelenošcu u što ce vjerovati, jer to je svaciji ponaosob život, ne treba se za to puno opterecivati jer od strane nekih pojedinaca bilo je i gorih slucajeva pa se ostalo živjeti i dalje, ali neka oni o tome razmišljaju i imaju svoj stav.

Da ti budem iskren ono vec prethodno prepucavanje oko 8. Marta mi je išlo na živce,

jer mišljenja sam da svako na ovoj stranici može svakome cestitati što želi

a ne vrijedati ili nekoga omalovažavati, a s obzirom da u Hrvatskoj živim vec 22 god. znam kako se što slavilo i kako se sada što slavi pa mogu dati zakljucak da je onaj što je ispravljao Caneta po mome mišljenju pogriješio, jer za to imam saznanja da se u Hrvatskoj, tocnije u Babinoj Gredi od pamtivijeka pa i danas žene uoci 8.Marta okupljaju i slave ga na nacin da se sve samo žene okupe i pocaste na svoj nacin u njihovim prostorijama seoskog doma.

Mislim da bi ova stranica više trebala obuhvacati ono što se tice samih Hasicana,

za njihov što bolji i brži oporavak od tragedija koje se dogodile tijekom 90 tih.,

te mogucnost obnove kuca, povratka, tko želi za stalno ili povremeno u Hasic a samim time i vece mogucnosti druženja samopoštovanja te obnavljanja prijateljstva, koje je vec pomalo zapušteno zbog raseljenja.

Onaj clanak o mogucnosti javljanja u Ured socijalne skrbi u Domaljevac je jedan od pozitivnih primjera za što stranica treba služiti i koristiti, a zatim pokretanja akcije za malog Antonija, sve do dolaska do saznanja o svim nedacama pa i dobru koje je zadesilo Hasicane..... Zelim reci kako terba svakoga pustiti da kroji svoj život i život svoje obitelji,te da vjeruje u ono što smatra da je za njega najbolje, stoga i dalje ostajem korisnik, svakodnevni posjetitelj najmanje 4 puta na dan ove stranice jer me doista ona iznenadila kad sam došao do sazanja za nju, u pozitivnom smislu, Živi i zdravi bili svi Hasicani diljem cijelog svijeta! Ðurin, 10.4.2005.

(-ovo je za tebe,a ako želiš možeš koristiti u svrhu potpore ove stranice.)

2. Sve se nekako kanim da ti se javim i to uvijek odgadjam, ali evo sada sam sam sebi naredio da to moram uraditi. Zao mi je da te ovako nepravedno napadaju i osudjuju a u isto vrijeme mi je i drago jer vidim da si realniji, nacitaniji, normalniji nego osobe koje Ti pokusavaju podmetnuti. Ja licno mislim da to i jeste najveci problem kod nas Hasicana, cim netko iskace iz nekakvih, nazovimo ih granica, taj biva osudjen na nekakvu netrpeljivost ili da se jos bolje izrazim, na primitivnu izolaciju. Ja sam to dobro iskusio na svojoj kozi i to davno.

Zato sam se uvijek trudio da nekako budem po strani,

nije dobro raspravljati se sa budalom jer pametan svijet nece moci prepoznati tko je tko.

A tebi se divim jer vidim imas i hrabrosti i zivaca uhvatiti se u kostac ....

Zato naprijed, ne daj se! 10.4.2005.

Ovo je samo jedan lijep i hvale vrijedan primjer koji pokazuje kako se nesporazumi

trebaju rijesavati u krscanskom duhu, tim vise ako se i smatramo takvima (krscanima), nastavimo u tom pravcu.

- ……. ! Dugo nisam otvarao Tvoje stranice, pa kad sam ih veceras otvorio, malo sam se razalostio. Naime, kako vidim, i ja sam uvucen u raspravu o tome da li ove stranice sluze za promidzbu nekakve sekte ili tome slicno. Ne, ja ne zelim u tome sudjelovati, pogotovo stoga sto postujem svacije uvjerenje, bilo ono kakvo bilo.

Molim Te, onaj moj komentar nemoj shvatiti kao uvredu Tebi ili vjeri kojoj pripadas - htio sam jednostavno izraziti svoje razocarenje time sto onaj Josip iz prvih redova Tisinske crkve vise ne postoji, jer sam tog i takvog Josipa veoma cijenio i divio mu se - dok su se ostala "djeca" gurala oko ulaznih vrata, Ti i Ilija ste bili pred oltarom... To mi je ostalo u lijepom sjecanju... Inace, ja znam da si Ti onaj isti Josip-Guci ( dobar covjek ) kao sto si uvijek bio. I to je najbitnije. S postovanjem. Z. B. (27.04.2005.)

P.S. I ja sam otvorio stranicu o Hasicu, bicu Ti mala konkurencija (salim se...),

pa mozda ne bi bilo lose da suradjujemo - sve za nas Hasic i Hasicke dobre ljude.

Stranice su vec na Web-u, ali jos nije sve gotovo, t.j. nije onako kako zelim, ali nadam se da ce to ubrzo biti rijeseno. Naknadno cu Ti poslati adresu, pa ces mi moci dati svoje misljenje ( ako zelis). Hvala.

Iznosim jedno pismo koje sam upravo dobio i moj odgovor, u nadi da ce nas malo podstaci, probuditi...

-"Bog Josipe! Hvala na informacijama, zelio sam se se

samo ponekad javiti kada dobijem slobodnog vremena pa zelim da to bude tocno

poslano... Nemam puno slobodnog vremena ali se mora naci ponekad za ovakve stvari.... Zao mi je samo sto nas nema vise i da se imaju uvijek neke friske informacije

ali mislim da ce to vremenom doci i zazivjeti....

Ako budes trebao neke informacije i slike stojim ti na raspolaganju koliko sam u

svojoj moci. Veliki pozdrav!"

Odgovor:  Izgubili smo nesto jako vrijedno i zamisao je bila da nam ova stranica vrati bar mali dio toga. Svakome sam dao mogucnost da se javi i doprinese tome, koliko moze i zeli, ne meni na korist, nego svima nama, kao nadomjestak da bi se popunila praznina ...  Ali tesko je s nasim ljudima, jos uvijek ima uskih pogleda i mnogih zatvorenih vrata.  Stranica je svih nas a ne moja i svako moze pisati i slati sto god zeli.

Svi mi zajedno znamo vise nego jedan, dogadjanja je sigurno puno, ali lijeni smo da to i objavimo, da podijelimo dobro i zlo jedni s drugima...  Nije mi jasno i ne razumijem odkuda strah? Vjerojatno ima tu i nerazumijevanja...

i nije onda ni tesko naci razloge za nedjelovanje... Naravno da nemamo ni vremena...

Ma, pronadjimo ga!

Ipak, nadam se da ce duh dobra prevladati, te da cemo prijeci prag primitivizma i vedra pogleda gledati prema naprijed...

Siguran sam da u nasim spasenim albumima ima jos puno vrijednih i lijepih slika,

kao i da u nasim sjecanjima zive mnoge lijepe uspomene koje bi rado zeljele izaci...

Mnogi hasicani kojih vise nema, cekaju da ih spomenemo i ozivimo,

da ih vratimo u nase misli... barem ponekad!  Sto jos reci?

Gdje su svi oni intelektualci nasi, nije li im ovo ispod nivoa...?

Tko ce to znati!?  Hvala ti na pismu! Kao sto vidis, inspiriralo me je da napisem i ove rijeci, objavit cu ih u rubriku "aktualno", tko zna, mozda se neko i zamisli!

A ti, ako imas nekih interesantnih slika, prijedloga, ideja, bilo cega, posalji samo i ne boj se!  Isplivaj iz prosjecnosti i daj sto mozes dati, i svi cemo biti bogatiji i sretniji!

Svako dobro ..... i moram ti reci da si me prijatno iznenadio!

Hvala ti za to kao i za podrsku Hasicu! Guster, 26.02.2005.

Nastavljam iznositi izvode iz pisama koji obradjuju teme medjuljudskih odnosa kako bismo eliminirali eventualne nesporazume koje je sasvim realno ocekivati obzirom na novonastale okolnosti u kojima se zadnjih dvanaestak godina nalazimo. Nemojmo dozvoliti da nas novonastale razlike razdvajaju, naprotiv neka nam budu na korist i podstrek za napredovanje...

- "Hasic je nasa moralna obaveza, nasi korijeni su u njemu, nasi tragovi su jos uvijek tamo; nasa sjecanja, mada blijede polako, snazna su jos uvijek i zive... Nigdje nije bilo ljepse nego tamo, nigdje takav spektar ljudskih karaktera,

fenomenalnih individua, drustvenih veza i medjuljudskih odnosa...

Tamo je toplo SRCE koje grije i privlaci ko magnet; pa da i nista nema tamo - ima sunce, avlija, trava i kada covjek legne, onako na ledja, s pogledom prema bijelim gromadama oblaka koje plove plavetnilom neba a blagi povjetarac donosi miris pokosenog sijena ili miris stale i obliznjeg tora...Tu na rodnoj grudi koja je tvoja, na mjestu gdje su nastajale generacije i nestajale..., tu gdje se pisao genetski kod od zivih ljudi...

Tu i samo tu mozes cuti njihove glasove, vidjeti ih kako obavljaju svakodnevne poslove... Podignem li glavu vidim pokojnu babu Ruzu (Kesovu mamu), stoji na kucnom pragu... i cujem blagi, prekoravajuci staracki glas koji se gubi u nesnosljivoj djecijoj graji, igra se nogometna utakmica u Rusovoj avliji, akteri su djeca iz cijelog komsiluka....

Odes li malo dublje u proslost cujes kako se ruse keglici na kuglani, u tom istom dvoristu... itd., itd.. Sve se tu nekako prelama, prozimlje i slika za slikom, redaju se jedna za drugom i svaka nova ljepsa je i zivopisnija od bivse... I pored sve te galame, cike i vriske; ne, nigdje nema veceg spokoja i odmornijeg odmora...

 
A sav taj lanac od ljudi samo sto nije prsnuo, karika koja zeli nastaviti vezu nema materijala, poput koncica je tanka! Ojacajmo je, osvjezimo je, ako ne zivim ljudima onda nasim djelima, mogucnosti su velike, doprinesimo! Dajmo voljom i nasim umom, njegova je moc strahovito jaka i moze napraviti cudo, ako smo slozni i ako zelimo... A kojim cemo jezikom graditi, u ovom trenutku to i nije tako vazno.

(ovo pisem sa osmijehom na licu, tek da znas da nisam uvrijedjen ili ljut, naprotiv drago mi je kada neko da iskrene primjedbe na koje ima pravo, kao i pravo na stav i misljenje jer to je nase bogatstvo koje nam moze pomoci da razmisljamo svojim glavama a ne onako kako drugi ocekuju; naravno razlicitost ni u kom slucaju ne bi smjela razdvajati -tolerancija i razumijevanje su garancija slobode koju nam je Stvoritelj podario...)

Lako je vama koji ste godinama u Hrvatskoj, morali biste biti svjesni da se jezik ne gradi preko noci, ta samo prije dvanaestak godina devedeset od sto hasicana govorilo je 'hiljada', 'opstina', 'uopste', itd. Preko noci smo usvajali novi i prepravljali nas stari izgovor, nastale su nove rijeci, npr. -"Bog!ili Bok"- kao pozdrav. A Bog svima daleko, sta vise, psuju ga na sve strane! Iz istih usta izlaze suprotnosti. Moze li jedan te isti izvor tociti gorko i slatko...? Sto zelim reci!

Tesko je uskladiti jezik sa ovim brzim ritmom promjena, preseljavanja, pogotovo ako znamo da na jezik u prvom redu utice sredina u kojoj se nalazimo kao i ljudi s kojima svakodnevno komuniciramo.Tako je bio period kada sam i sam dobrim dijelom govorio Hrvatski(1992-1994). Kako je vrijeme odmicalo i moj Hrvatski je polako nestajao vracajuci se

onom kojim me mama ucila, maternjim. Pa kakav da je bio nekako je najdrazi, prirodan i tecan, sladak k´o med iz saca...

Na kraju krajeva jezik je da spaja ne da razdvaja, vazno je da se mozemo razumjeti, kontaktirati... Slijepi nacionalizam je stetan, granice razdvajaju ljude, uski interesi cijepaju i unistavaju …, istovremeno ubijaju svijest i slobodu. Zauzvrat dobijamo jednoumlje, totalitarizam, fanatizam i ljudsku bijedu, totalan poraz koji vodi u unistenje.... (pretjer`o sam vidim, evo necu dalje)

Hvala sto si se javio i dao neke smjernice, uistinu mi je drago, pa ako ih i ne prihvatim nemoj mi zamjeriti kao sto i ja tebi ne zamjerim. Jest da su srbi najvise krivi sto je sve njihovo duboko omrazeno, drzim ipak da ne bi trebalo gledati sve kroz prizmu nezdravog nacionalizma, nego sa stanovista ljudske gluposti i neprosvjecenosti, zavedenosti, indoktrinacije i zaslijepljenosti, mrznje koja je kovitlac koji ne postedjuje, kada krene nema milosti, sve uvlaci i malo je nevinih...

No,da li su svi ljudi braca i sestre po Bogu?

Nije li nam vjera Krscanska ,

nije li Isus jedan, nije li Bog jedan,

nije li nam Bozja Rijec zajednicka?

Pa kako onda...? (opet pocinjem, stop!)" 20.11.2004.

Slijedi sjecak iz jednog pisma koji nam je sada, obzirom da su odnosi izmedju raseljenih hasicana na nezavidnom nivou, mozda potreban:

- " ... Hasic je selo koje umire, jos uvijek zivi zahvaljujuci onima koji su se vratili, kao i od onih koji ga ponekad posjete. Potrebno je sto vise hasicana! Oni koji su u selu najbolje su pokazali kako se to radi, ali treba motivirati i one koji su to zaboravili, treba puhnuti malo i raspiriti u njima vec zagaslu zeravicu, ima nje sigurno, samo je previsehladno okolo...

Treba sa svima lijepo, nikoga osudjivati jer svi smo potrebni jedni drugima: -povratnici i kostajnicani kao i svi oni koji su rasprseni po cijelome svijetu. Jako je vazno probuditi duh zajednistva, koji je sada i te kako ugrozen. To se nece postici dolijevanjem ulja na vatru, nego razumom i strpljivoscu, susretljivoscu, blagim razgovorom; ne ogovaranjem, nego pruzanjem ruke... Potreban nam je svaki hasicanin bez obzira gdje se nalazio, bez obzira kako se izjasnjavao, sto nas bude vise vece su sanse da ce nam i od Hasica vise biti..."

- "… mogao si i sutjeti ali tako mi je drago da si napisao to sto mislis i osjecas. Samo nasa spoznaja i nasi osjecaji tako su nestalni, krhki i labilni, u neprestanom mijenjanju u skladu s novim saznanjima i u ovisnosti od izvora iz kojeg crpimo, kao i od sredine u kojoj zivimo, tako da je tesko dati konacan sud o nekome i necemu bez jakih argumenata. Ne treba nikoga osudjivati, narocito ne nase hasicane u Kostajnici, ta dosta su muke imali... Nisu oni krivi, nego..."

- "... U svakom narodu ima zlih i dobrih ljudi, na nama je da oprastamo a ne sudimo jer ima tko ce suditi… Svakome losem covjeku je dosta njegove sramote a blago onome kome je savjest cista, jer ima mir i radost i takvome nista vise i ne treba, jer s tim je dobio sve…. Zato cuvaj svoje srce od otrova koji moze ubiti na najbolniji nacin…"

- "Tako je bilo lijepo slikavati nase hasicane: radost je to bolan, iznosi se pice, meze… Ma, ne treba meni nista vise, nego ono malo otvorena srca sto su mi dali, i osmijeha; radosti koja se moze osjetiti samo u neposrednom kontaktu sa njima… Ma, svaki covjek, ma koliki gad i bio, ima bolan u sebi bar mrvicu dobra, koja, ako joj se obrati paznja, moze uzrasti u najbolji kruh… Svi mi, bez obzira gdje se nalazili, imamo svoje razloge da smo uradili tako kako smo uradili i nikoga ne treba osudjivati… Potrudimo se, dakle, pronaci u svima nama ono malo dobra sto je ostalo…"

Svoje komentare na ove retke mozete napisati u rubriku "posjetitelji" ili poslati na slijedeci mail: josip@mal.dk                            11.septembar 2004.