Susak je predao Posavinu

TAJNI DOKUMENT DOKAZUJE

Šušak je predao Posavinu

IZVJEŠCE KOMISIJE VIJECA OBRANE nastalo razgovorima trojice generala s desecima svjedoka zbivanja dokazalo je da su pad Bosanske Posavine u listopadu 1992. pripremili ljudi lojalni tadašnjem ministru Gojku Šušku

(Gojko Šušak i franjo Tudman - Iz izvješca se stjece dojam da je tadašnji ministar obrane stajao iza pada Posavine, dok intervjuirani svjedoci tadašnjeg predsjednika ne impliciraju)

Nacional je nakon 15 godina stekao uvid u pomno cuvanu službenu dokumentaciju koja razotkriva najvecu tajnu Domovinskog rata, pad Bosanske Posavine. Izvješce komisije Vijeca narodne obrane na 16 stranica i stotinjak stranica priloga zapisnika razgovora s casnicima s podrucja slavonskog bojišta i najvišim politickim predstavnicima tog kraja o okolnostima i uzrocima pada Bosanske Posavine sastavila je potkraj listopada 1992. komisija kojoj je na celu bio njen predsjednik, general pukovnik Ivan Cermak, te clanovi general bojnik Franjo Feldi, general bojnik Josip Lucic i zamjenik ministra unutarnjih poslova Željko Tomljenovic, a na zahtjev predsjednika Franje Tudmana. General Slobodan Praljak takoder je trebao biti clan komisije, ali je zbog drugih obveza poslije izostavljen. To je prvo službeno izvješce o padu Bosanske Posavine, jer je sastavljeno samo mjesec dana nakon pada Bosanskog Broda i odlaska svih hrvatskih postrojbi s tog podrucja. Ovaj izvještaj pokazuje da je gubitak Bosanske Posavine bio prijelomni trenutak za sveukupnu hrvatsku politiku. Okolnosti u kojima je Bosanska Posavina izgubljena oznacile su trenutak u kojem su vodenje hrvatske politike potpuno preuzeli hercegovacki kadrovi, odnosno kadrovi ministra obrane Gojka Šuška. Samo godinu dana poslije zbog nastavka takve politike prema Bosni i Hercegovini došlo je do najveceg sukoba unutar HDZ-a, kojeg su napustili Stipe Mesic i Josip Manolic.

Komisija je osnovana ulistopadu 1992. na temelju odluke tadašnjeg predsjednika Republike dr. Franje Tudmana, a clanovi komisije su od 12. do 30. listopada 1992. razgovarali s 12 casnika HV-a i predstavnicima vlasti u Bosanskom i Slavonskom Brodu kako bi se rasvijetlile sve okolnosti i uzroci potpunog povlacenja hrvatskih vojnih postrojbi iz Posavine, što se do danas smatralo najvecim porazom HV-a u Domovinskom ratu. Izvješce Komisije prezentirano je 14-orici clanova Vijeca narodne obrane u studenome 1992., a izvješca, podijeljena clanovima Vijeca, odmah su oduzeta nakon sastanka, što samo odaje koliko je tadašnji vrh strahovao od reakcija javnosti, osobito jer je izvješce dalo naslutiti glavne krivce za pad Bosanske Posavine. Izvješce je nedvojbeno ukazalo na to da su za pad Bosanske Posavine odgovorni ministar obrane Gojko Šušak i njegovi ljudi na terenu, Iko Stanic, predsjednika HDZ-a iz Dervente koji je trebao povezati u zajednicki sustav obrane sve opcine Bosanske Posavine, a zapravo je veci dio vremena provodio u inozemstvu i Zagrebu, Ivan Brizic, pripadnik 101. brigade HVO-a koji je prije pada Bosanske Posavine širio laži o prodaji Bosanskog Broda Vojsci Republike Srpske i pukovniku Slavku Lisici, i to pred hrvatskim vojnicima, a kad ga je uhitila Vojna policija na intervenciju ministra obrane Gojka Šuška, i prije davanja iskaza pušten je na slobodu. U istoj ekipi bio je i Ivan Culjak, bliski suradnik Ike Stanica, koji je kao i Brizic bio zadužen za dezinformcije i širenje defetizma u hrvatskim postrojbama, pa je tvrdio kako je, borili se ili ne borili, sve dogovoreno izmedu Bobana i Karadžica. Kad je rijec o sastancima domaceg vodstva s hercegovackom linijom oko uspostave zajednickog Vijeca, spominje se vec tada i sudjelovanje Ivica Pašalica. U izvješcu komisije i izjavama svjedoka može se vidjeti kako je postojao snažan pritisak na izabrano vodstvo Hrvata u Posavini da se zamijeni Vijecima HVO-a i ljudima iz Hercegovine, nagovaralo se pojedine opcine da prijedu u ”Hrvatsku zajednicu Herceg Bosna”, obecavala im se zbog toga pomoc koja nikad nije dolazila. Zapoceli su u to vrijeme i sukobi s Bošnjacima na podrucju Bosne i Hercegovine, što se negativno odrazilo i na sudjelovanje bošnjackih vojnika u borbama za Posavinu.

Komisija spominje inejasnu ulogu generala Praljka, Šuškova pomocnika u to vrijeme, koji je u Posavinu dolazio i vodio postrojbe bez ikakvih saznanja viših zapovjedništava, a svjedoci su tvrdili da su, kad se Praljak pojavljivao na terenu, stalno nastajali problemi i povecavao se gubitak teritorija. Osim toga, izvjesno je kako su potpuno zakazale protuobavještajna služba SIS i služba Informativne propagandne djelatnosti za moral, jer nisu uspjeli ili nisu htjeli razotkriti defetiste, a nisu se potrudili niti objasniti vojnicima ciljeve borbe u Posavini, zbog cega je bilo primjetno osipanje vojnika i odbijanje cijelih postrojbi da odu na bosanskoposavsko ratište, stoji u izvješcu.

(Ivan Cermak predvodio je ispitivanja u Zagrebu krajemlistopada 1992. godine)

Zanimljivo, obje službe bile su pod ingerencijom ministra obrane Gojka Šuška. Bosanska Posavina, na podrucju od 2650 cetvornih kilometara, obuhvacala je devet opcina: Bosanski Brod, Derventu, Doboj (Komaricu), Odžak, Bosanski Šamac, Modricu, Orašje, Brcko i Gradacac (Tramošnicu). Te opcine cinile su prostor uz desnu stranu rijeke Save, od Dubocca do Brckoga, na kojem je pretežito živjelo hrvatsko pucanstvo. Kao podrucje unutar Republike Bosne i Hercegovine, Bosanska Posavina bila je kulturno-povijesno i gospodarski zaokružena cjelina hrvatskog naroda. Prema popisu iz 1991., od ukupno 260.793 stanovnika Bosanske Posavine Hrvata je bilo 131.542 ili 51 posto, Bošnjaka 32.796 ili 12 posto, Srba 77.723 ili 29 posto, a ostalih 18.726 ili 7 posto. Cestovni koridori Bosanske Posavine bili su u vrijeme rata 90-ih strateški i životno važni i Srbima na podrucju zapadne Bosne i Hercegovine, odnosno ”Republike Srpske”, a osobito Srbima na okupiranim podrucjima ”Krajine” u Republici Hrvatskoj. Cesta kroz Bosansku Posavinu, tzv. koridor, jedini je mogao spajati Srbe iz BiH i ”Krajine” sa Srbijom, otkud je dolazilo oružje, streljivo i sva ostala pomoc. Hrvatske postrojbe još su u travnju 1992. oslobodile veliki prostor Bosanske Posavine i protjerale srpske vojnike prema zapadu i unutrašnjosti BiH. Potpuno su blokirale pomoc srpskim snagama koja je dolazila iz Srbije, jer je koridor bio potpuno zatvoren. Tada srpske postrojbe dovode pojacanja iz svih krajeva BiH, pa cak i s podrucja ”Krajine”, kako bi oslobodile koridor i otjerale hrvatske snage preko Save.

Ofenziva je trajala odsredine srpnja do pocetka listopada 1992., kad su srpske snage zauzele na kraju i Bosanski Brod. Komisija je radi utvrdivanja cinjenica o padu Bosanske Posavine obavila razgovore s pukovnikom Stanislavom Soricem, zapovjednikom 108. brigade HV-a, pukovnikom Stjepanom Oreškovicem, nacelnikom stožera 108. brigade HV-a, bojnikom Zdravkom Šimunovicem, zapovjednikom 4. bojne 108. brigade HV-a, bojnikom Brankom Kovacem iz borbene grupe 135. brigade HV-a, bojnikom Ivanom Grcicem, zapovjednikom borbene grupe 109. brigade HV-a, Darkom Zovkom, zapovjednikom izvidackog voda protuoklopne grupe 123. brigade HV-a, satnikom Dragutinom Barišicem, zapovjednikom 37. inžinjerijske bojne, Draganom Dikanovicem, zapovjednikom 3. bojne 3. brigade ZNG-a, Zlatkom Hrkacem, zapovjednikom 101. brigade HVO-a, Zdravkom Sockovicem, zamjenikom predsjednika Skupštine opcine Slavonski Brod, Ilijom Kljajicem predsjednikom Kriznog štaba Bosanskog Broda, Vinkom Begicem, predsjednikom Vijeca HVO-a Bosanska Posavina, Franjom Štokovicem, nacelnikom inžinjerije 157. brigade HV-a, brigadirom Vinkom Štefanekom, zapovjednikom Operativne grupe Istocna Posavina, pukovnikom Pavom Sockovicem, pomocnikom za logistiku Operativne grupe Istocna Posavina, te Jozom Meterom, tadašnjim predsjednikom Skupštine opcine Slavonski Brod. Iz cjelokupne analize izvješca i svih dostupnih zapisnika obavljenih razgovora ocito je da je za pad Bosanske Posavine u velikoj mjeri zaslužna paralelna politicka i vojna linija kojom su rukovodili ministar obrane Gojko Šušak i njegovi eksponenti na terenu u Bosanskoj Posavini. To se nekoliko puta provlaci kroz izvješce Komisije. Sustavi zapovijedanja po crti Zapovjedništvo Slavonskog bojišta, Zapovjedništvo OG Istocna Posavina, Zapovjedništva Taktickih i borbenih skupina, stoji u izvješcu, u praksi nisu funkcionirali zbog medusobnog miješanja i raznih veza prema Ministarstvu obrane i izvan njih.

Dogadalo se da suzapovjednici na nižim razinama, satnije, bojne dobivali izravno instrukcije, pa i zapovijedi sa strane u liniji ministar obrane Gojko Šušak - general Slobodan Praljak, za koja nisu znala viša zapovjedništva, što je u sustav zapovijedanja unosilo razdor i rušilo ga stvarajuci dojam da se radi o neposluhu ili samovolji. U izvješcu se o tome kaže: ”Stanje na podrucju Bosanske Posavine, osobito Derventa, Bosanski Brod, Modrica i Odžak, i odnosi HVO-a s muslimanskim stanovništvom nisu bili na razini koja je omogucavala uzajamno povjerenje, suradnju i zajednicka djelovanja. Iko Stanic, predsjednik HDZ-a Derventa koji je trebao objediniti i povezati opcine u Bosanskoj Posavini, odlazeci u inozemstvo i Zagreb djeluje loše za Bosansku Posavinu, na tom se podrucju ne pojavljuje pet mjeseci, nego kao Culjak, Brizic i dr. širi vijesti o dogovorima izmedu Karadžica, Bobana, Praljka i Mladica…”.

(Hrvoje Šarinic, tadašnji predsjednik Vlade RH i clanVijeca narodne obrane za Nacional je izjavio kako se ne sjeca izvješca iz 1992., ali zna da se predsjednik Tudman divio narodu i borcima)

Buduci da je Iko Stanic bio osobni prijatelj s ministrom obrane Gojkom Šuškom, ovakvo stajalište u izvješcu izravno tereti ministra obrane Gojka Šuška za probleme u Posavini. To se razabire iz još nekih navoda izvješca: ”...struje u politickim rukovodstvima Bosanskog Broda, medusobni sukobi i optuživanja rezultiraju nepovjerenjem u rukovodstva, pojava glasina medu borcima 101. brigade HV-a da su celnici Slavonskog Broda ‘prodali’ Bosanski Brod unosi sumnju medu borce i zapovjednike da su prevareni i izdani. Takovu vijest prenosi na 101. brigadu Ivan Brizic pripadnik 101. br. HVO-a desetak dana prije pada Bosanskog Broda, a kasnije i na sam dan pada 7.10.. što je moglo izazvati teške sukobe i krvoprolice. Pokušaj saslušavanja imenovanog i otkrivanja pravih razloga takvog njegova djelovanja sprjecava ministar obrane osobnom intervencijom oko 40 minuta nakon njegova hapšenja”, stoji medu ostalim u izvješcu. Teško je objasniti da ministar obrane jedne države ne dopušta saslušanje obicnog vojnika, ako za to nema osobni interes. O tome govore i izjave nekih svjedoka na ispitivanju.

Na pitanje generalaCermaka upuceno Jozi Meteru, tadašnjem predsjedniku Kriznog štaba Slavonski Brod u vezi s Ivanom Brizicem, koji je širio dezinformacije pred vojnicima kako je Bosansku Posavinu prodala vlast iz Slavonskog Broda, ovaj je odgovorio: ”To je prica koja ima svoju pozadinu i koju mi želimo rasvijetliti do kraja, jer Brizic je intelektualac, koji je završio Veterinarski fakultet i ne može se dogoditi takvom covjeku da jednu optužbu, jednu strašnu optužbu, da je celništvo Slavonskog Broda u Dragalicu razgovaralo s pukovnikom Vojske RS-a Lisicom o predaji i prodaji Bosanskog Broda. Ne može se tek tako prijeci preko toga, i smatram da to nije njegova izmišljotina, nego da on radi ocito u odredenoj grupi… iz naše tajne službe SZUP-a doznali smo da prica nije krenula poslije pada Bosanskog Broda nego deset dana prije i da se sustavno širila medu vojskom… u onom trenutku kad ga je vojna policija privela, da se istraži otkud mu takve informacije, došla je naredba Vojne policije iz Zagreba da ga se pusti, nije prošlo ni 45 minuta. I nakon što smo mi pozvali Vojnu policiju u Zagreb i tražili odgovor na pitanje tko je zapovjedio da ga se pusti, receno nam je, ministar obrane Gojko Šušak… ministar obrane nikad nije bio u Slavonskom Brodu... bio je jednom, i to zbog Ike Stanica, a ne Brodana”, rekao je komisiji Jozo Meter.

Na vojni poraz uBosanskoj Posavini znatno su utjecali odnosi medu politickim celnicima i politickim strukturama, koji su u praksi krojili i vojnu politiku, stoji u izvješcu komisije i nastavlja: ”Od provedenih višestranackih izbora u BiH pa do danas stalno je dolazilo do raznih smjenjivanja, sukoba i konfrontacija izmedu pojedinaca, grupa i klanova (Kljajic, Bilic i Lepan na jednoj i Iko Stanic, Brizic, Culjak i Pohara na drugoj strani). Jedni druge optuživali su za pljacku, šverc i bogacenje, a u stvari radilo se o borbi za vlast izmedu domace i hercegovacke struje.”

Na ubrzani pad BosanskogBroda veoma se negativno odrazio sastanak celnika Bosanskog i Slavonskog Broda 5. listopada 1992. na kojem je definitivno došlo do raskola nakon smjene Ilije Kljajica i Vinka Begica i pojave Ike Stanica, koji se nakon više mjeseci vraca na to podrucje. Možda najoštriji u svom iskazu bio je Frano Piplovic, predsjednik izvršnog vijeca Slavonskog Broda: ”Došlo je do osnivanja Hrvatske zajednice Bosanska Posavina koja je imala par sastanaka, medutim iz cijele te organizacije izašla je jedna figura Iko Stanic koji je figurirao kao predsjednik HZ Bosanska Posavina, uopce nije bilo s ljudima nekih kvalitetnih sastanaka niti se to radilo medu ljudima i ono par sastanaka, Iko je pomalo nestajao, pojavio se na jednoj konferenciji i nestao s tog podrucja. Medutim, došlo je kasnije do onog uspjeha našeg u svibnju i cetnici su odbaceni s podrucja Bosanskog Broda. Pojavio se jednom Iko Stanic zajedno s ministrom obrane Šuškom, mislim da je bio Branimir Glavaš, bio je pozvan i Vinko Begic, gradonacelnik Dervente, i sad su pokušali ti problemi koji su bili navodno nastali izmedu Begica i Ike Stanica da se na tom sastanku izglade nesporazumi. Bilo je jasno da su Šušak i Stanic u sprezi. Osnivanje 157. brigade, mislim da je i stvorena naredbom ministra i da je to bila neka hercegovacka suradnja. Mislim, ja nemam ništa protiv Hercegovaca, ali to je Andrija Skoko bio, Velimir Lovric, Ivo Petric i ministar Šušak. Dobro, i Praljak je tu dolazio, ne znam koja je njegova uloga, uvijek kad bi on došao, nastajali su problemi na bojištu. U 157. brigadi su bili ljudi s kojima se ništa nije radilo, dalo im se oružje, visjeli su po gostionicama, bavili se pomalo kradom u BiH, kad bi prešli liniju, onda pobjegnu.

Predsjednik Kriznog štabaBosanskog Broda Ilija Kljajic smijenjen je s mjesta predsjednika samo cetiri dana prije okupacije grada, smijenili su ga Ivan Brizica i Ivan Culjak, koji je inzistirao da se osnuje nekakvo Vijece HVO-a i da se popis dostavi Mati Bobanu, što je Kljajic odbio, a u njegovom iskazu medu ostalim stoji: ”‘Ilija, znaš, bilo bi dobro, ti samo predloži ljude, ja cu sve potvrditi’, rekao je Boban. Ja nisam mogao to prihvatiti, morao sam se dogovoriti sa strankom, Savjetom HVO-a. Medutim, u mom smjenjivanju je sudjelovao Brizic, kojeg tri mjeseca nigdje nije bilo, pojavio se on i Petar Mrkalj koji je radio u pozadini 101. brigade i nigdje nisu sudjelovali u borbama. Ja mogu osobno ovdje da napomenem. Zove se Zvonko Jurišic koji je radio u SIS-u u vojsci i on mi je prije pada Broda, otprilike 20 dana, rekao, ne samo meni nego u prisutnosti nas nekoliko, da je Culjak odlazio medu borce Dervente i rekao im, da se ne trebate boriti, vi biste se borili ili ne borili, mi cemo Derventu dobiti i još 6 km iza Dervente, jer je to dogovoreno izmedu Bobana i Karadžica. Iko Stanic i taj Duspara nisu se nikada pojavili više na podrucju Bosanske Posavine. Znate dokle su dolazili, u Slavonski Brod ako ne padaju granate i poslije toga su se vracali natrag… Mate Boban je alfa i omega oko ovog svega, a sa Šuškom je izuzetno dobar…Ja sam jednom nazvao Gojka Šuška, i to kad je padala Derventa i ova sela. Nisam njega dobio, dobio sam njegovu suprugu i rekla mi je da se obratim nekom generalu, cudno prezime, Praljku, da.”

”Vinko Begic, koji je biogradonacelnik Dervente teško je optužio Iku Stanica i hercegovacku liniju za sve ono što se dogadalo neposredno pred pad Bosanske Posavine: ”Odjednom se pojavila fama da se formira jedna jedinstvena zajednica hrvatskog naroda u BiH. Imam tu dopis koji sam uputio gospodinu Bobanu zbog medunarodne politike, zbog osnivanja jedinstvenog stožera… no što se dešava. Na celu sa Stanicem ljudi dobivaju da odrade sljedece Da se formiraju opcinski HVO-i da nema Kriznih štabova. Jednostavno kupuju se ljudi, odlazi se na opcine i kaže vi morate formirati opcinski HVO… to je hercegovacka linija koja dirigira Stanicem i ostalima. Na primjer, ako su ljudi legalno izabrani i legitimni u Kriznom štabu, onda se u Orašju pojavljuje nekakav Pavo Živkovic i kaže, mene su poslali iz Hercegovine, vi niste više nikakva vlast.

On ima štambilje. Otišaoje medu vojsku i došlo je do polarizacije. Njegova prica u vojsci je bila ovakva. Ako vi odete dolje, dobit cete place, dobit cete ovo i ono, med i mlijeko. To je izazvalo probleme, jer su cetiri opcine htjele dolje... i ponovno kažem, 19. rujna 1992. smo se udružili u jedinstvenu zajednicu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Nakon toga udruživanja, ništa se nije uradilo. Što je trebalo uraditi. Dajte, pomozite nam, u cemu je sad vaša pomoc, ništa, stoji se… jednom prigodom posjetio sam 103. brigadu i obavijestio o tome da se treba osnovati operativna grupa Posavina i ljude treba prebaciti tamo, ali došao je Culjak i rekao ne, vi ne idete nikamo, ovdje ce se formirati Stožer Hrvatske Herceg Bosne i necete nikamo ici. Ivan Culjak je bio predsjednik Kriznog štaba Dervente, ali je sad po funkciji predsjednik Opcinskog HVO-a. Rekao sam mu, Ivane, ovo je zapovijed Operativne zone, nemojte unositi probleme u vojsku...”, medu ostalim rekao je Vinko Begic clanovima Komisije.

(Vijece narodne obrane - Clanovima tijela koje jeprethodilo VONS-u izvješce o Bosanskoj Posavini oduzeto je odmah nakon završetka)

U izvješcu Komisije stoji i to da za sve vrijeme borbenih djelovanja na to podrucje nije nikada nitko došao da celništva upozna sa službenom politikom, a istodobno se raznim linijama utjecalo na rad pojedinih lokalnih organa, zapovjednika: ”Sva dogadanja na podrucju Hrvatske i Bosanske Posavine (dezinformacije i izdaja) pokazuju da nisu funkcionirala dva osnovna mehanizma, od cije uspješnosti zavisi uporaba bilo koje vojne formacije - ideološko usmjerenje HV-a k cilju i pobjedi te kontraobavještajni rad..” U sadržaju izvješca polazi se i od uvjeta u kojima su izvodena borbena djelovanja u Bosanskoj Posavini tijekom rujna i listopada, gdje se kaže kako sve do rujna 1992. neprijateljske snage nisu imale vecih rezultata u napadnim djelovanjima, da bi samo tijekom rujna poginulo 96 hrvatskih branitelja, a bilo ranjeno 650. Na bosanskoposavskom bojištu bio je naizmjence angažiran velik broj raznovrsnih sastava HV-a s cijelog podrucja Republike Hrvatske, i to od Sinja, preko Rijeke i Zagreba do Osijeka, uglavnom se radilo o šest taktickih skupina velicine od 400 do 800 vojnika, 11 borbenih skupina od 40 do 60 vojnika, a od brigada HV-a samo je 108. brigada iz Slavonskog Broda u cijelosti bila angažirana potkraj rujna i 157. brigada vecim dijelom.

Od postrojbi HVO-a stalno su sudjelovale 101. brigada iz Bosanskog Broda i 103. brigada HVO-a iz Dervente. Odbijanja odlaska na bojište jednog broja jedinica iz Operativne zone Osijek, kašnjenje pri smjeni jedinica, napuštanje položaja bez dozvole i najave (od 15. srpnja do 6. listopada napustilo je položaje u sektoru zapad šest jedinica HV-a i osam jedinica HVO-a), te nepoduzimanje djelotvornih stegovnih mjera i kaznene odgovornosti negativno je djelovalo na ostale borce i zapovjednike, ozbiljnije narušavalo borbeni moral i dovodilo susjedne jedinice u opasnost okruženja i zarobljavanja (30. rujna nenajavljeno izvlacenje 101. brigade HVO i zarobljavanje 19 vojnika 2. bataljuna 108. brigade u rajonu Zborište), stoji u izvješcu komisije Vijeca narodne obrane.

Jedna od kontroverzi bila je u vezi s rušenjem mosta na Savi koji je povezivao Slavonski i Bosanski Brod. U razgovorima sa svjedocima Komisija nije uspjela utvrditi tko je zapravo dao zapovijed za rušenje mosta. U izvješcu stoji kako je u popodnevnim satima 6. listopada 1992. zapovjednik Slavonskog bojišta osobno zapovjedio zapovjedniku Operativne zone Osijek i Operativne grupe Istocna Posavina da se osigura obrana mosta i sprijeci njegovo rušenje.

Zahtijevano je da se mostpripremi za obranu, dobro zaprijeci fortifikacijskim preprekama, a kolovozna traka manjim brojem protuoklopnih mina. Buduci da ni jedna postrojba HV-a nije htjela prijeci na desnu obalu Save radi neposredne obrane mosta, na most je upucena specijalna jedinica policije iz Slavonskog Broda, a za neposrednu zaštitu odredena su cetiri tenka M-84 koji u nocnim uvjetima mogu štititi most te dva topa T-12. Inžinjerijskoj postrojbi 37. bataljuna dana je zapovijed da izvrši zaprecavanje na mostu te da pregleda kompletan most i skine eventualna zaostala eksplozivna punjenja. Odobrenje za eventualno rušenje mosta mogao je izdati samo zapovjednik Slavonskog bojišta uz prethodnu konzultaciju s Glavnim stožerom HV-a i vrhovnim zapovjednikom. Do danas se nije rasvijetlilo tko je digao most u zrak i po cijoj zapovijedi. Nakon što je objavljen niz raznih transkripata iz ostavštine pokojnog predsjednika Tudmana, kojima neki osporavaju autenticnost, pred hrvatsku javnost je prije nekoliko godina dospio jedan u kojem se, uz ostalo, govori i o Bosanskoj Posavini. Prema tom transkriptu, Tudman je, u razgovoru s Gojkom Šuškom i Matom Bobanom, govoreci o mogucnosti da se u vodstvo Herceg Bosne kooptira jedan covjek iz Posavine, rekao:

”Samo medu nama receno,taj bi morao biti toliko razborit covjek da ce u krajnjem možda shvatiti da, ma koliko god nam ta Bosanska Posavina politicko-ekonomski znacila, ali radi rješenja, ako mi dobijemo granice Novi Travnik, Busovaca, Bihac, ovo, i ako dobijemo za to ocišcenu Baranju itd., da mi možemo odustati od veceg dijela Posavine.” Taj je razgovor voden 28. studenoga 1993., više od godinu dana nakon što su se hrvatske snage, HVO i postrojbe HV-a koje su bile poslane da ucvrste obranu, povukle iz Bosanske Posavine. U javnosti su kružila razna objašnjenja pada Posavine, vecina ih se svodila na konstataciju da je taj teritorij predan Srbima u sklopu nekog šireg aranžmana. Bilo je, doduše, i onih koji su tvrdili da se taj teritorij nije mogao braniti te da je uspostava linije razdvajanja na rijeci Savi poboljšala ukupnu hrvatsku vojnu poziciju...

Predsjednik Tudman je naDrugom opcem saboru HDZ-a, održanom 16. i 17. listopada 1993., cetrdesetak dana prije razgovora ciji je transkript objavljen u Feralu, rekao da o padu Bosanskog Broda još ima otvorenih pitanja te da tek treba vidjeti tko je kumovao povlacenju: ”Ispalo je da sam ja naredio povlacenje, a ja sam naredio da se ostane i da se brani.” Jednom drugom prigodom, na konferenciji za novinare nakon okoncanja pregovora u Daytonu, Tudman je rekao kako je doslovce naredio: ”Bosanski Brod ne smije se ni po koju cijenu napustiti.”

Je li nakon njegoveizjave da tek treba vidjeti tko je kumovao povlacenju hrvatskih snaga provedene neka istraga i, ako jest, kakvi su njeni rezultati, javnosti nije bilo poznato sve do danas kad Nacional objavljuje izvješce o padu Bosanske Posavine. U vojnom smislu, Bosanska Posavina mogla se obraniti. No još 1991. godine bilo je indikacija da nece biti dopušteno vojno aktivnije djelovati na tom podrucju zbog politickih planova. Umirovljeni general Karl Gorinšek, koji je u vrijeme pada Bosanske Posavine zapovijedao obranom Slavonije, dao je prije nekoliko godina izjavu o padu Bosanske Posavine. Gorinšek je tada rekao da iz vlastita iskustva zna da hrvatsko vodstvo nije pokazalo nikakav interes za obranu Posavine. Prisjecao se da su mu stalno stizale zapovijedi da se ništa ne poduzima u vezi s obranom tog podrucja te da zastupala teza kako Posavljaci sami moraju shvatiti da se moraju iseliti u Hrvatsku, odnosno u Baranju, Kordun i Banovinu.

General Gorinšek jenapomenuo i kako su 1992. iz Slavonskog Broda u Posavinu poslana dva vojna bataljuna, no oni su za 24 sata bili povuceni. Sve to, kaže, frustriralo je vojne zapovjednike, jer su bili izloženi pritisku ljudi iz Posavine da se sve riješi oružjem, a s druge strane, svaka takva inicijativa je sprecavana iz Zagreba. U Posavini su se ljudi samoorganizirali i formirano je nekoliko brigada, tvrdio je Gorinšek: ”Mi u Slavoniji bili smo u intenzivnom kontaktu s njima, jer su oni stalno tražili pomoc u ljudstvu i oružju. Bilo je ocito da ce Bosanska Posavina pasti ako im ne pomognemo. No unatoc našim nastojanjima pokazalo se da radimo racun bez krcmara, jer su Tudman i Šušak imali drukcije planove.” Gorinšek, napominjuci kako je njihov cilj ocito bio etnicki cist teritorij, zbog cega je Bosanska Posavina morala biti žrtvovana. Nacional je pokušao razgovarati s nekim clanovima Vijeca narodne obrane koji su bili obaviješteni o izvješcu o Bosanskoj Posavini, ali uglavnom svi oni pate od amnezije ili su obecali kako ce se javiti naknadno, ali to nisu ucinili.

Prema Daytonskomsporazumu najveci dio Bosanske Posavine pripao je srpskom entitetu, a u sastavu Federacije BiH ostale su opcine Orašje, koja se jedina tijekom rata uspjela obraniti, te Odžak, opcina koju su 1992. srpske snage uspjele zauzeti, ali su je, nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, prepustile Federaciji. Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Derventa i Modrica pripali su Republici Srpskoj, a na podrucju predratne opcine Brcko formiran je distrikt pod izravnom upravom središnjih državnih institucija. Neki od sudionika u pregovorima poslije su tvrdili da su takvo ”rješenje” za Bosansku Posavinu Tudman i Miloševic dogovorili i prije pregovora u Daytonu.

Uspostavom takva stanja uBosanskoj Posavini zadovoljni su mogli biti samo srpski predstavnici, koji su tako dobili koridor izmedu istocnog i zapadnog dijela Republike Srpske, i koordinator daytonskih pregovora Richard Hoolbroke. Krešimir Zubak, koji je u to vrijeme bio predsjednik Federacije BiH, prijetio je da ce napustiti pregovore ako Posavina pripadne Srbima, potom je, kad se to ipak dogodilo, odbio potpisati sporazum.

Zubakovu najavu da cenapusti pregovore u slucaju nepovoljnog ishoda oko Bosanske Posavine RichardHolbrooke spominje u svojoj knjizi ”To End the War”. ”Moj prvi instinkt bio je da ga pustim da ode. Zubak nije donosio ništa osim nevolja u Daytonu”, zapisao je Holbrooke. O nevoljama s kojima su se i prije Daytona, a osobito nakon njega, tj. nakon spoznaje da su njihovi domovi ostali u RS, suocavali Hrvati i Bošnjaci protjerani iz Bosanske Posavine, u Daytonu je malo tko vodio racuna.

Što je Vijece narodne obrane

Clanovi Vijeca narodne obrane, utemeljenog 10. rujna 1992. kaosavjetodavnog tijela predsjednika Republike Franje Tudmana cija je uloga bila razmatranje svih pitanja iz domene izgradnje i uporabe oružanih snaga i državne sigurnosti, te priprema zemlje u cjelini za obranu medu prvima su procitali tajno izvješce o padu Posavine. Clanovi Vijeca koje je bilo prethodnica VONS-a bili su Josip Manolic, Stjepan Mesic, Hrvoje Šarinic, dr. Jure Radic, Gojko Šušak, Ivan Jarnjak, Zdenko Škrabalo, general zbora Anton Tus, general zbora Janko Bobetko, admiral Sveto Letica, general pukovnik Ivan Cermak, general bojnik Imra Agotic, general bojnik Josip Lucic i general bojnik Slobodan Praljak.

"I tad mi je bio sumnjiv sastavkomisije"

Jedan od ispitanih u slucaju pada Bosanske Posavine zbog svoje trenutacnefunkcije nije mogao dati izjavu pod svojim imenom i prezimenom, ali je za Nacional ispricao: ”Ni danas mi nisu jasna sva dogadanja oko pada, bilo je mnogo nelogicnosti koje su ostale misterij i do danas. Recimo, komisiju koja je ispitivala pad Posavine bila je sacinjena od ljudi koji su bili ukljuceni u sva dogadanja, poput generala Lucica koji je pomagao u naoružavanju Slavonskog Broda, ali i generala Feldija, cija je uloga vrlo zanimljiva. On je, naime, još u travnju 1992. nekolicini clanova slavonskobrodskog kriznog štaba, pa i meni, u vili Igrac iznad Slavonskog Broda usmeno zaprijetio da ce nas ‘Tudman pohapsiti’ jer smo poslali ljude u Posavinu i opcenito pomagali Posavljacima. Isto tako, Feldi je nekih dvadeset dana prije samog pada naredio povlacenje iz Posavine, tako da nam nije bilo jasno kako on može istraživati pad, a osobno je sudjelovao i izdavao naredbe koje su utjecale na pad Posavine. Odmah nakon pada Posavine krenule su razne price o razlozima, a najbizarnija je bila glasina da su za pad Posavine krivi tadašnji civilni celnici Slavonskog Broda, koji su navodno to sve dogovorili s nekim Lisicom, oficirom JNA u Dragalicu. Tu glupost, koju je plasirao Ivan Brizic iz Bosanskog Broda, zapravo je demantirala stvarnost: svu cijenu pada bosanske Posavine još su godinama placali stanovnici Slavonskog Broda, jer je u naš grad nakon pada došlo 25.000 novih stanovnika, izbjeglica iz Posavine, a padom Bosanskog Broda cetnici su došli u neposrednu blizinu Slavonskog Broda. Od tog trenutka gradani Slavonskog Broda zbog srpskih snajpera s druge strane rijeke više nisu mogli ni slobodno prošetati glavnim gradskim korzom, tako da je glasina o dogovoru cetnika i civilnih vlasti Slavonskog Broda oduvijek bila totalna laž i glupost”, prisjetio se jedan od aktera.

Što danas misle akteri

Josip Manolic je kao predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka RH dobio je izvješce komisije: ”Sjecam se tog izvješca. Mislim da je ono jasno ukazalo na odgovornost Gojka Šuška i njegovih paralelnih linija na terenu, kako u vojnom, tako i politickom smislu, za pad Posavine, što i danas smatram kljucnim uzrokom njenog pada.” Umirovljeni general Franjo Feldi bio je clan Komisije, ali je odbio komentirati sadržaj njenog izvješca. Za Nacional je izjavio kako ne zna što se poslije dogodilo s izvješcem i komu je sve podijeljeno. Isto tako, nije nikada kasnije polemizirao ili raspravljao o tom izvješcu, a jedan od razloga je bio i njegov položaj kao bivšeg visokog casnika JNA koji je došao u HV, što nije bila dobra pozicija u tadašnjim odnosima politickih i vojnih snaga u Hrvatskoj.

Brizicu sam zaprijetio da cu mu pucatiu glavu zbog lažnih optužbi'

U vrijeme pada Bosanske Posavine dr. Jozo Meter bio je predsjednik Skupštine opcine Slavonski Brod, te je o svojim saznanjima o padu takoder dao svoj iskaz u listopadu 1992. Danas, 14 godina poslije, Meter je lijecnik u slavonskobrodskoj bolnici i clan Hrvatskog bloka, a u razgovoru s Nacionalovim novinarom proteklog vikenda prisjetio se dogadaja iz pocetka devedesetih.

”6. i 7. listopada 1992., kad je pao Bosanski Brod, to je bio šok za sve nas. Meni je smetala neopravdana i neargumentirana optužba da je civilno vodstvo opcine Slavonski Brod imalo svoje prste u svemu tome. To su bili niski udarci, a oni koji su to cinili vjerojatno ni u jednom trenutku nisu razmišljali da time nanose opcu štetu. Tajne službe mogu i andela pretvoriti u davla, kao i obrnuto.

Ja ni danas ne znam tkoje odgovoran za pad Posavine. Predsjednik Tudman sigurno nije bio covjek koji je sudjelovao u uzrocima pada Posavine, jer je taj covjek do svoje smrti želio saznati zašto se to dogodilo. Sjecam se našeg zadnjeg razgovora, u sijecnju 1999. godine, kad sam se vratio iz Australije: nakon svih pitanja, na kraju mi je ponovno postavio pitanje: ”Meter, molim te reci mi, znaš li ti još nešto o padu Posavine?“ Rekao sam mu da ne znam, kao što sam to rekao i pred povjerenstvom koje je bilo formirano u Zagrebu. Po onome kako se to dogodilo, vjerujem da su u to bile upletene tajne službe. Ništa ja ne zamjeram ni Gojku Šušku.

Nakon pada Posavine cuo sam da je Ivan Brizic, šef kriznog štaba Bosanskog Broda, pred zapovjedništvom 101. bosanskobrodske brigade izrekao optužbu na moj racun da sam ja kao predsjednik opcine i dopredsjednik kriznog štaba kriv za pad Posavine. To je bila totalna glupost, ali to od Brizica nije bilo ni cudno, s obzirom na njegov mentalni sklop. Bio sam izvan sebe od bijesa, jer u takvim kaoticnim vremenima i takvom stanju netko od izbjeglih Posavljaka me zbog toga mogao i ubiti. Ima li išta logicnije nego da vas netko tko je navodno zbog vas morao napustiti svoj dom uzme kalašnjikov i smakne? U to vrijeme sam smatrao da je Brizic jednostavno pozvao da me netko lincuje, pa je moja reakcija bila da tražim da ga privedu, da mogu s njim porazgovarati. Htio sam saznati na osnovi cega je on zakljucio da sam ja nekakav krivac za pad Posavine.

On se branio tvrdeci da smo svi sudjelovali, pada smo svi krivci, na što sam mu ja rekao ”Da, ali ti si izrijekom spomenuo baš mene kao krivca. Zašto?“ On je davao samo neke nemušte odgovore, kako je bio priglup, nije znao smisliti nekakav odgovor. Tada sam mu zaprijetio da cu mu sasuti svih 15 metaka iz berete u glavu ako još samo jednom kaže takvo što. Bio sam zaista gnjevan na njega. On se poslije tužio Mati Granicu koji je tada radio u Vladinu uredu za prognanike i izbjeglice, pa smo imali jedan sastanak u Zagrebu, na kojem sam mu to i ponovio: pred Granicem sam mu rekao: ”Brizicu, vi ste mene nevinog optužili, vi ste pozvali na linc Joze Metera, ima li stoga išta logicnije nego da ti odgovorim na isti nacin? Ako još jednom kažeš takvu glupost, gotov si, ubit cu te!“ Ni danas ne želim spekulirati je li to bila njegova ideja ili je bio nagovoren da prica takve gluposti, ali ja tu svoju prijetnju nisam krio. Nakon toga on to više nije govorio, ali su se price o mojoj krivnji za pad Posavine periodicno pojavljivale iz necijih tvornica laži, uglavnom u utrci za izbore i politickim situacijama. U listopadu 1993. na 3. opcem saboru HDZ-a otvoreno sam istupio pred cijelom Hrvatskom i pitao, odnosno zamolio predsjednika Tudmana da povjerenstvo koje je istraživalo pad Posavine iznese rezultate istrage na vidjelo, i da se skine ta optužba, to prokletstvo gradana Slavonskog Broda, odnosno civilnog vodstva našeg grada koje je neopravdano i bez razloga optuženo za pad Posavine.

Jedno sat vremena nakon što je bio uhicen, Brizic je po nalogu ministra Šuška morao biti pušten. Vjerojatno su njegovi prijatelji javili gore u Ministarstvo obrane što se dogodilo i vjerojatno su rekli svoju verziju dogadaja, pa je Šušak naredio da ga puste, što smo mi onda morali uciniti. Naravno, mene je to samo dodatno razbjesnilo, pa sam rukom napisao faks i poslao ga predsjedniku Tudmanu, u poruci sam tražio objašnjenje za postupke ministra Šuška. Nikad nisam dobio odgovor na taj faks, kao što nikad nisam dobio ni prigovor, ni od predsjednika Tudmana ni od Gojka Šuška“, zakljucio je svoja prisjecanja Jozo Meter.     NACIONAL

Pišu: Eduard Šoštaric, Plamenko Cvitic, 29.01.2007. | br. 585