Sveti Nikola 1950. - Zimska Ruzica


Mladi bracni par, LUJA  AGATIC  I  MARKO  SARIC,  vjencao se u jesen l949.g.,  a u jesen l950. ocekivala se prinova. Kako je majka bila vješta radu „u rukama” veselila se prvim hladnim danima, da može poceti pripravljati robicu za novoga clana obitelji. Prepravljala je od staroga novo, jer ljeti se to nije dospjelo raditi. Ono malo svoje zemlje obradili su brzo, a nadnicarenjem se zaradilo nešto, uglavnom u naturi.


Prvo što je majka predložila bilo je kupovina krave. Mislila je cime ce dijete, odnosno djecu, hraniti. Djed i tata su sklepali neku štalicu i Rumenka je bila tu. Dugo su je odradjivali. Da ne bi morali sav novac potrošiti  za kravu dogovorili su se pola u novcu, pola u odradjivanju.. Moja teta Manda je odmah s drugama krenula na ispašu, na Candžicku.  Boc(i)ne naše Rumenke su uvijek bile pune. Bio je to znak da kuca krece naprijed, a snahu su svi hvalili kao radišnu.


U svinjcu je vec bila krmaca i to sprasna, a i trap se koncem listopada i pocetkom studenoga napunio povrcem, stublike grahom, kaca kupusom, a tavan pripremao za sušenje mesa. Ispekla se i rakija, od šljiva bjelica što su rasle na našoj medi kao i od onih što se zaradilo kupeci tude šljive. Spremilo se i  dovoljno drva za ogrijev. Dugova više nije bilo, pa se l950. (iako je zvana gladana godina) u Peranovoj kuci osjetio Božji blagoslov. Dakle, carapice, kapice, džemperici su vec bili ispleteni, ponjavci i pelene spremljeni. Djed i tata su,  uz pomoc savjeta Mate djeda Šime, pravili bešiku, (belu, kako su voljeli  Hasicani reci). Sve u svemu cijela obitelj je bila zaposlena u radosnome išcekivanju prvoga djeteta Marka i Luje Saric. U noci s 5. na 6. prosinca padao je gusti snijeg. Zapadao sve do prozora. Naravno, treba imati na umu da su naše kuce bile prizmnice, pa snijegu nije ni bilo teško „doci” do jednostrukih  malih prozora,  kroz koje je, sjecam se, za puhanja sjeverca, jako pirilo.


Te noci su baba Jela (majka djeda Blaža i Ive, Londže Sarica) s bab' Maricom djed Nike žurila k Peranovima. Pomagale su rodilji. Mlada majka je sretno donijela svoje prvo dijete na svijet. To jutro se vec sjatiše žene iz našega sokaka baba Anka Andrica, baba Janja i Ana (rodene sestre iz Grebnica udate u Hasic, za Sarice IVU  i ŠIMU), Lujina Evica, Nena Perenica... Uz prije spomenute nocobdije i moju baku, bila je doista puna kuca ženskoga svijeta, da ne racunam novorodenu djevojcicu, njenu majku i tetu..  Sve je prošlo sretno i dok su babe „citale” kakvo ce se ime dati djetetu djed je zamolio da vidi unucicu.


Moja majka, gledajuci iz perspektive teškog života mnogih žena, smatrala je ženu mucenicom, a pocesto i ropkinjom pojedinih muškaraca, nije bila presretna što se rodila djevojcica. Radije bi da se rodio sin! Uostalom filozofija, koja ni dan danas nije zamrla, a i nece tako brzo. Sjetimo se kako u Dalmaciji kažu „rodio se sin” kad je muško, a „rodilo se dite” kada je žensko. Zapamtila sam i obicaje darivanja novorodenceta u nas. Muško je u toj podjeli uvijek bolje prošlo. Kada je djed upitao moju majku koje ce se ime dati djetetu, ona mu je po tadašnjim obicajima odgovorila da odluce on i baka. Tada je moj djed, okrenuvši se lijevo  i desno, da nitko ne cuje, zamolio moju majku: ”Snao daj joj ime Andjelija i djed ce je, makar bio ne znam kako siromah, okovati u dukate”.


U to je došla Mara Kavanušina, koja je bila i vjencana kuma mojim roditeljima (njen pokojni otac krsni kum našemu ocu) i dijete je trebalo odmah nositi u crkvu „da u kuci ne daj Bože nekrst ne prespava”. Moja teta je bila spremna za polazak, kada je cula kako se baka ljuti „Ma kakva Andjelija! Ne može se tako zvati curica!”

Naime, moja majka nije znala onu pricu s pocetka ovoga pisanja, pa ni djedov prijedlog nije razumjela kao baka.

Zapoceli su pregovori, koji su urodili kompromisom. Curici ce se nadjenuti ime Ruža kako to pristoji redu i obicaju. Ta obje bake, s oceve i majcine strane su RUŽE, pa ima li što prirodnije nego da se i unuka i to prva tako nazove i pod tim imenom krsti. Kako bi stari naši rekli ”Zovite me loncom, al' ne udrite kocom”  (loncem/kolcem), prihvatila je tu odluku i moja majka, a i da je htjela što mijenjati u korist djedovu nije mogla. A djeda joj je bila žao, tim više kada je cula zašto je bio poželio ime Andjelija. Ali, sve umire, a prava ljubav nikada.


Zato me je moj pokojni djed uvijek kada smo ostali sami zazvao njemu dragim imenom „Đe si djedova Andjelijo!” i tada mu je pogled odlutao negdje gore u pravcu Modrice, oteže k njegovoj velikoj i neprežaljenoj ljubavi tako tragicnog završetka. Inace, kasnije, kada su se rodile dvije moje mlade sestre Marija i Kata, kad god bi djed dolazio s posla iz Šamca, s kakvim takvim poklonima, vec bi s vrata pjevušio „Đe je djedovo ženskinje”. On nikada nije tugovao što još nema unuka, nasljednika. Cak nije bio toliki tradicionalist  u želji da se ponovi njegovo ime. Prednost je dao drugima u obitelji koji su poginuli i umrli. Ipak, najmladi njegov praunuk, nosi  uz prezime Saric i njegovo ime (sincic nasega brata Ivana), a tetka Manda je ponovila njegovo ime svome najstarijem sinu (Perica Lukic).


Djed i majka su bili motori pokretaci u kuci. Teško se živjelo, ali ipak, kuca je živnula. Obnovile se vocke, pa je bilo u dvorištu dudova, šljiva (bijelica, madarica, torgulja...), jabuka i dunja. ”Nece moja djeca piljiti u tudje” govorila bi majka dok je krecila vocke. U prehrani su puno rabili  i biljke iz prirode; koprive, bijelo zelje (za ljude, s mekanim listovima koje smo zvali „zecje uši”), dok se mrko zelje  kuihalo za svinje. Kiselica je  bila dobra salata i izvrsni osvježivac u ljetnim žegama. Za lijekove i cajeve brala se bukvica, sljez, glog, lipov cvijet i šipak, a od malina pravljen je sok. Trnjine su bile izvrsne za rakiju, listovi divlje ruže za slatko, divlje jabuke za ocat. Te trnjine, koštunasto voce opora ukusa, ali s puno željeza, cesto su mi bile na pameti ovih dana. Naime, ovdje u Brazilu se uzgaja voce imena jabuticaba  (žabucikaba)  koje me je po svojoj oporosti,

(a velicine naših trešanja), jako podsjecalo na  trnjine. Puno smo se trnjina u kasnim jesenskim maglenim danima nabrali i  najeli pekuci ih na tinjalim vatrama prije prvih snjegova. Naravno i kuci smo nosili  pune zavežljaje. Bili smo sretni iako su ruke bile izgrebane do krvi.


2003. g. prošli smo, iza sprovoda tetke Mare Brezonjic, tocno na sv. Luciju, putem od Šinkovih kuca prema Sarica sokaku. Trnjine su bile toliko rodile da  su grane padale pod teretom roda. Nismo mogli odoljeti ne zaustaviti se i nabrati ih, vracajuci tako djetinjstvo koje je davno prohujalo. Eto, uz sve to ”Božje davanje”, kako je moj djed volio reci, uz proljetne puževe kojih je bilo na sve strane, pa  je ostala i uzrecica ”Ima ih ko puževa poslije kiše” moglo se biti „ni previše sit, ni previše gladan”, nije trebala moderna dijeta, ni kozmetika, trebalo je samo mnogo volje i teškoga rada da se opstane u životu koji nam je Bog namijenio.


No, vratimo se l951.g. kada moj otac odlazi u vojsku na Romaniju. Sjecam se kada je odlazio  s odsustva, kako me stavljao u kofer, igrao se sa mnom i plakao što mora ici. U pismima koja su od njega stizala uvijek je bila „STOJA”, novcanica boje višnje. Ni sada ne znam od kuda je taj novac smogao, ali je pisao mami da najprije od tog novca dade za dijete u „Kru' sv. Ante”. Majka doista, taj novac, osim u tu namjenu, nije trošila. Skupljala je mrvicu po mrvicu. Uz ono što je dobila na babinama, kada su svi njeni „s onu stranu Bosne”, došli darovati dijete, cuvala je novac za obnovu kuce.