Teška vremena

Iz dubine duše koja želi da se izrazi

Upravo slušam Božićnu čestitku koju na televiziji čita kardinal Bozanić. Vidi se da je čitanje već dobro uvježb’o. Ipak, ponekad se osjeti da intonacija nije na mjestu, kao da se i sam pomalo zagubi, smisao i ne zvuči kako bi baš treb‘o.  I pitam se: - je li to govor iz srca, je li to osjećaj iz ljubavi? A kad vjernici imaju kardinala koji im, umjesto da iz srca priča, iz godine u godinu uvijek iste riječi čita, kako će onda napredovati i sami? Jalovo je to i nije nikakvo čudo što ni ploda nema. 

“Bog je s nama” -glavna je misao što proteže se cijelim tekstom. Nikog nema da kaže: - Da, i mi smo s Njim!  A i da tako nešto neko i kaže, odmah bi se znalo da laže, jer izdaju ga vlastita djela. Zato se, katkad, ovako s Bogom u crkvi nađe, ovakvih i onakvih, baš svakakvih. Da je Bog s nama i mi s Njime, svijet bi nam iz godine u godinu izgledao sve ljepši i ljepši, bili bismo zadovoljniji, sretniji, poštivali bi smo zakone - bilo bi manje pljačke, kriminala, ubojstava, laži. Zlo ne može opstati tamo gdje ima Boga!

I ‘Bog’ nam se, eto, rodio opet! Svake godine u ovo vrijeme uvijek iznova rađa se zajedno s Njim i nova nada za nas ljude: -Tako krhka i nestalna. Nije ni čudo, kad Onaj koji treba da je donese ostaje zauvijek maleno dijete, nikako da odraste i izvrši  volju svoga Nebeskog Oca.  Da, On želi biti s nama, samo - mi Ga ne prihvaćamo! Prihvatimo Ga za kratko - na nekoliko trenutaka samo, sati, dana, ili kad je zbilja teško, i onda sve po starom.  A i šta će nam kad nam je dobro i kad život teče glatko…? I umjesto svjetla koje bi trebalo da nam donese, On blijesne samo kratko - ko bačena petarda ili ispaljena raketa, i ponovo nas ostavlja u tami - do slijedećeg Uskrsa ili Bozića samo.

Poznato je da vjera mora prepoznati siromaštvo. - Ali ne samo sa riječima, mora se to potvrditi i djelom! Ne, zašuškanim minijaturnim humanitarnim radom - to je tek toliko da se zamažu oči: - eto, i Crkva kobajagi radi! U Prvoj Crkvi su svi djelili sve među sobom, bili su jednaki. Je li i danas tako? Ne bi se moglo reći! Što kad bi današnja crkva kojim slučajem podijelila svo svoje bogatstvo i barem na nekoliko godina gladnima omogućila dovoljno kruha, siromašnima krov nad glavom, kad bi barem bila makar jednom, u cijelosti, jednaka u dobru i zlu sa pukom svojim? 

Kad bi vlade država bogatog svijeta, umjesto za naoružanje, izdvojile u projekte za samoodržanje onih kojima je pomoć i potrebna? Kad bismo i sami odbili uplaćivati za vojne snage koje se ratovanju uče. Kad bi svome komšiji koji je u očitom neimaštvu prišli kao rođenom bratu, kad bi smo udijelili nepoznatom prosjaku…. kad bi, kad bi, kad bi !? Veliki Hrvati opljačkaše svoju Hrvatsku samo za se! Prodaju i dalje sve što se prodati dade! Crkveni poglavari žive u blagostanju! Plaća im ne gine! Narod je na uzici! Bogati viču: -Idemo dalje! Idemo dalje! 

Zadnjih nekoliko mjeseci svijet je zahvatila nova velika ekonomska kriza, krah burzi je poput zemljotresa pogodio mnoge velike firme koje su izgubivåi tlo pod nogama došle u poziciju da za milost mole kako bi nastavile poslovanje i zadržale kakvu takvu proizvodnju, te nebrojenim milionima radnika diljem čitavog svijeta omogućile nadu da će ostati na poslu. Nerealni vrijednosni papiri su naglo izgubili svoju vrijednost, zaustavili su napuhani ekonomski razvoj i svijet je počeo tonuti u blato. Bolje je reći da se počeo vraćati u normalu. Ali što s onim lažnim sjajem na koji smo navikli, kako održati dostignuto stanje? E, neće biti baš lako! Onima što se obogatiše preko svake mjere, krize neće ni biti, naprotiv - bit će im samo lakše, jer kad god požele moći će nas kupit - kao robu, da im budemo sluge. Zna se! A onima najsiromašnijima i neće biti puno gore nego što je bilo. Na svoje su siromaštvo navikli, jedino što mogu izgubiti - osjećaj je za realnost i nadu, - onu koja umire na samom kraju!

Nekako k’o da smo navikli,  kad otvorimo novine, uključimo televiziju ili radio, očekujumo svakodnevno da ćemo čuti loše vijesti: teroristički napadi, otmice, ubojstva, ili  pak građanski ratovi, vojni udari, sukobi velikih razmjera što prijete… Tako je mnogo ljudi što izloženi su stradanju svake vrste. Šokantne su slike gladne djece iz Afrike koja leže u prašini, kožu tek što im nisu probile kosti, stomaci im otekli, zamazanih su lica, na njihove velike oči mušice navaljuju; jadna djeca - i ne brane se, plaze im one po licu, u uglovima su njihovih usana, tek što im ne ulaze unutra; ne smeta im, potpuno se svikli… A kako i ne bi pokazali suosjećanje! U nevjerici da je to stvarnost, zapitamo se:  kako je to moguće, zar je tako velika nepravda na ovom našem planetu; tim više, jer također, vidimo i one prebogate što uživaju izobilje van svake pameti, hrane je i za bacanje. Nesrazmjer je uistinu velik! Razne bolesti  kose milijune. Rašireni nemoral dobiva krila i nezaustavljivo napreduje, razara obitelji, lomi moral u komade i halapljivo ga guta. I pričamo da je ‘Bog je s nama’! Treba li spominjati i nećudoređje koje je na djelu: da djeca ‘spavaju’ sa djecom, da postoji ‘bijelo roblje’ ugroženo sotonskim seksom, da odrasli u svoj svojoj nezasitoj pohoti posežu za nevinim dušama mladim -samo nekoliko mjeseci ljudskim bićima starim, da otac iskorištava vlastito dijete, a o privatim grupnim orgijama u kućama, o prljavim nezamislivim odnosima žena i životinja, muškaraca i životinja, muških i muških, žena i žena, i izmiješano… Nema više nikakve samokontrole, kontrole! Nisu to više ni Sodoma i Gomora, nego nešto i još veće! Mnogi od ovih se ipak kunu u Krista, ponekad su i u crkvi, a često nam i pridike drže.

Mi sami, oguglavamo polako, skoro da smo se privikli na svijet u kojem su  moguće i takve stvari. Ipak nije isto kad se to dešava nekome tamo daleko ili kad je to tako blizu meni/tebi. Drugačije je kad nas nevolja i osobno zadesi, postanemo svjesni sveg užasa koji je prati. Jedno je čitati i slušati o gladi, ratu, izbjeglištvu, smrti, a drugo je osjetiti to na vlastitoj koži. I kad prijetnja o možebitnom teškom vremenu što dolazi postaje stvarnost  pojačava se i naša nesigurnost, postajemo zbunjeni, i strah nam se polako zavlači pod kožu, i ozbiljnije bolesti nam dolaze polagano... Zar tako mora biti? Vlast poručuje: Idemo dalje! I crkva iza njih stoji - glasajte dragi puče, glasajte za svoje!

I mir, o kojemu se tako puno priča, kao da je odnešen s naše planete, posvuda su ljudi sa zebnjom u srcu pred onim nepoznatim što se približava. To nikako ne sluti na dobro, jer već odavno se zna da je čovjek čovjeku postao vuk, nažalost!

Svakako da ima i ljubavi, i hvala Bogu da je tako! Prisutna je ona u ljudima onim koji su spremni na žrtvu - ugodnu, malu - svome Bogu koji im daje snagu. Nije im lako, jer tama oko njih spremno ispunjava pukotine kad se pojave - guši ih; svakodnevno su mnogi na kušnji. Pitaju se: ima li smisla i zašto još uvijek čekaš, Oče naš!? No, ne gube nadu!

I planeta je naša poput ogromnog broda što plovi nepreglednim prostranstvom dubokog mora. Nije svejedno u čije ćemo ruke upravljač njenog kormila dati! Pred nama je puno nepoznanica. Možemo li ih prebroditi sami? Kako stvari danas stoje udes nam je veoma blizu. Kormilar nam je već odavno ponudio svoju pomoć. Mi smo prkosni i puni sebe - nepopravljivi u svojemu grijehu, uporno odbijamo! A nikako nije svejedno komu ćemo našu ljepoticu na upravljanje dati! Hoćemo li je udijelit iskusnom kormilaru ili pak prepustiti sebi? - pa i kada vidimo da tako i neće baš ići… Baš smo tvrdoglavi!

Dobro se uskovitlalo ovo naše vrijeme i ne znamo dokle će nevrijeme biti, hoće li se uopće popraviti i kako ćemo preživjeti do tada? Oni koji uistinu vjeruju u Stvoritelja što nam je udijelio upravu kako bismo se po našoj slobodnoj volji vratili Njemu, Njega odabrali - kao jedino dobro, najbolju opciju našu, još uvijek čvrsto polažu u Njega svoju nadu. Na jednom mjestu On kaže: “Uši će tvoje slušati riječ iza tebe gdje govori: to je put, idite njim, ako biste svrnuli na desno ili na lijevo” Izaija 30. 20,21   Da, i jo uvijek ima ljudskih stvorenja koji na te riječi obraćaju pažnju.

No, u velikoj većini, mi smo inatđije, volimo se s Bogom mejdanit, te nemoć svoju pokazivat! Stalno krivudamo ko mušice bez glave. I još uvijek je otvoreno pitanje: - dokle li će to potrajati tako?                

Na Bozić 2009.    Josip V.