U boj!

Sport ili ...?

Eh, kad bi svu ovu pozornost koju nogomet uživa usmjerili da pokušamo riješiti barem jedan naš problem - glad na primjer, ili siromaštvo, ili... Ništa od toga, mi volimo gledati nogomet, i sve što uz to ide: piti pivo, biti u centru pažnje, izvoditi ludorije, biti frajeri, boriti se. Da, i boriti se, kad treba i ne treba! Kako na samom terenu za vrijeme utakmice, tako i izvan  njega i to prije i poslije utakmice. Rijec 'SPORT'  je izgubila sva svoja slova te ju više i ne možemo naci. Nije to više sport, nego borba u kojoj su pravilima ogranicena dejstva -postoji sudac koji sve nadzire,  a koji je i sam pod nadzorom...

Od igraca se traži i više nego što mogu dati. Zato su i dobro nagradeni -izvan svakog normalnog poimanja. Tako i neki polupismeni nogometaš biva bogatiji, priznatiji, više i od nekog znanstvenika koji je dao nemjerljiv doprinos. Da i ne govorimo o ogromnom novcu koji je izvan svega toga u igri.

I zato svi koji su željni brze zarade uplecu i svoje prste, sredstva se ne biraju, grabe se pozicije, veze i vezice, ulažu se pare; oni koji su  vec u igri cvrsto drže svoje položaje i proširuju pos'o.  A mi obicni ljudi u ludilu? Naoružani ogromnim nacionalnim nabojem zaboravljamo svoju svakodnevnicu i svjesno ili nesvjesno prepuštamo svoju osobnost bezlicnoj masi sklonoj stalnom preoblikovanju -manipulaciji u kojoj se gubimo. "Naši su najbolji, naši su najjaci"...  ili "... mi hrvati -nema sile, nema zla, koji mogu sa nama, prvak svijeta to smo mi...."  ili  " ...malo nas je al nas ima, nije važno -srusit cemo snove svima..."  ili " neka se dignu naše zastave, nek se naše ime slavi...za Hrvatsku svi, naprijed Vatreni -s nama je i Bog,  svi u jedan glas, naprijed vatreni, mi smo uz vas..."

I tu prestaje realnost, naš svijet postaje imaginacija u koju se uživljavamo, misleci da i sami igramo važnu ulogu, da smo neko i nešto, da smo važni. A kako i ne bi pored toliko neukusnih pjesama, mi smo samo nasjeli.  Kako ono ide ona reklama što neodoljivo podsjeca na molitvu Oce Naš, vec duže vrijeme smo bombardirani njome, narocito prije pocetka utakmice  kad igraju 'Vatreni', svaki put moram prebaciti na drugi program: "Oce ..." (nastavak cete vjerojatno vec cuti i sami, ake vec niste)

Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu -složit ce se mnogi, ali i to je vec prevazideno, za mnoge je postao -glavna svar na svijetu. Imamo novo prvenstvo i za to vrijeme sva druga dogadanja su po strani. Problem je u nama obicnim ljudima. Što ustvari mi imamo od sveg tog cirkusa?  Gledamo te utakmice tokom cijele godine, buljimo u TV, ne dobivamo ništa, samo gubimo vrijeme. Tek što su završila natjecanja u kupovima, došlo nam je i ovo novo prvenstvo, jedva smo ga docekali, kvalifikacije su bile teške, uspjeli smo i sad idemo dalje: 90 minuta + poluvrijeme = skoro dva sata, sve to x 2 (za dvije utakmice koje imamo na malm / velikim ekranima ovih dana), i eto ti pola radnog vremena i + pos'o, sve u svemu 12 sati, ako uzmemo i 8 sati spavanja, to je 24 sata, dakle ni za što drugo nema više vremena. Poslije opet dolaze razna lokalna prvenstva, pa kvalifikacije, pa ....  nikad kraja.  Zbilja, svim onim ženama koje nije zahvatilo ovo ludilo, nije nimalo lako.

A toliko je drugih potrebnih stvari -posvetimo se djeci, opustimo se vani i uživajmo u lijepom suncanom danu. Umjesto da umišljamo da smo dio neceg velikog, dok urlamo i ispijamo pivo i pod dojmom da smo 'naj naj', uradimo nešto korisno. Ako i propustimo koju utakmicu, necemo ništa izgubiti, probajte i uvjerite se! Kako rekoh, oni imaju milijune i svu pažnju velikog dijela svijeta, popularnost, slavu. A mi jedva sastavljamo kraj s krajem? I još im dajemo najdragocjenije - svoj mukom steceni novac i svoje vrijeme, njima koji imaju i previše. Gledaju li i oni  nas? Ma ne znaju ni da postojimo, za njih smo samo  'jedni tamo neki'... koje koriste mnogi; kupujemo dresove i ostale rekvizite, placamo skupe karte, prijevoz, uz to još urlamo i uzvikujemo im imena, obožavamo ih ko svece, pjevamo:"U boj, u boj!"

Pa ne dajmo se tek tako! Umjesto da ih idemo gledat, kupimo si kopacke, dres i gace i potrcimo malo, rekreirajmo se i uživajmo s prijateljima na zajednicku korist, a njih pustimo, tako ce biti barem malo manje bogati, a mi cemo dobiti puno, uvjerimo se! Umjereno bavljenje sportom je dobro za zdravlje osobe koja se njime bavi, isto tako tako i za zajednicu u kojoj živi i radi. Od gledanja i ludorija nikakve koristi.

Danas je teško vidjeti obitelj na nogometnoj utakmici, za mnoge je to veoma nesigurno mjesto, narocito za djecu. Medutim tu su velike familije - suprostavljene navijacke skupine, koje utakmicu i ne gledaju. U stvari, koriste priliku da ispolje svoje negativne emocije koje znaju i te kako rasplamsati.

I kada jednom krene tu više nema granice, svi naši su naši a oni drugi su neprijatelji a svi njihovi neprijatelji su naši prijatelji, i tim koncentricnim krugovovima nema kraja, tek što se malo stišaju i onda, kamencic padne u vodu -samo jedna kriticna utakmica, i sve opet iznova. A sve to dirigiraju odrdeni centri moci kojima pomažemo, nesebicno, bez svijesti.

Danas, takoder, brojni sportski dogadaji uzrokuju mnoge neželjene posljedice. Velikim mukama su izloženi sami ucesnici, a i oni koji ih gledaju. Puno je napora i stresa kojih obican covjek ne može nositi. Puno je nasilja i sukoba, kako izmedu samih igraca tako i njihovih obožavatelja. Strašne su slike sa sportskih terena, na stadionima a i izvan njih: lomovi, udarci, nepoštenje, sukobi izmedu navijaca, neredi, pa i mnogi slucajevi s najgorim završetkom. Skoro da je cijeli svijet zahvacen tim ludilom. U sport se uvukao nezdrav duh što se manifestira u mnogim štetnim oblicima. Sve to iziskuje ogromne troškove i velike probleme oko organizacije gotovo svih imalo važnijih sportskih natjecanja. U pomoc je pozvana i najsuvremenija tehnologija ali neugodni dogadaji se nastavljaju, šta više, bivaju sve žešci... U boj!

I nikako da shvatim tu logiku pobjede, danas to uspije ova ili ona reprezentacija, vec slijedeci put bude obratno, toliko je uspjeha i neuspjeha, sve dode i prode. Ne možemo uvijek biti dobri ili pak najbolji, uvijek ima i lošijih i boljih od nas, pa kada i osvojimo prvenstvo, znaci li to da smo najbolji, da ne možemo više izgubiti od onih koje smo vec pobijedili. Ili da je naša nacija dobra i jaka, napredna, razumna, kulturna samo ako smo dobri u nogometu, rukometu, košarci .... Ima li i drugih ljudskih dimenzija gdje se možemo dokazati: što je s korupcijom, mitom, kriminalom, nemoralom, zavišcu, pohlepom... Doduše i tu smo visoko na grani, pri samom vrhu drveta, samo... Radimo li na boljem razumijevanju za druge i pokazujemo li suosjecanje, potresaju li nas slike gladne i bolesne djece, jad i bijeda našeg prvog susjeda, nastojimo li pomoci? Ne, nogomet je važniji, treba vidit koja ce nacija biti jaca, najjaca. Svako je uvjeren u svoju vlastitu, tako i  "u boj, u boj za narod svoj!" Sramota! Kad je u narodnom interesu i dok dobro ide komentator moze biti i sam premijer, ko Ivo neki dan, nacrto se i on u komentatorskoj kabini, što bi bilo da je Hrvatska izgubila?

Igraci se troše do krajnjih granica, treneri i menaderi zaboravljaju na sve, traže maksimum, a i publika spremno daje uzaludne žrtve -jer biti iznad drugih, bolji od njih pa makar i za kratko, velik je uspjeh i dobar razlog za slavlje. Tako se pokazuje LOJALNOST, PATRIOTIZAM, ukratko -bezvezni NACIONALIZAM. Hrvati, Nijemci, Italijani, Srbi, Rusi, Englezi, Bosanci, Danci - sve iste price!

Eto, pa gledajmo utakmice po svaku cijenu i dalje, ludujmo i uzdižimo se na lažnim krilima slave, ipak ne letimo visoko jer kad se padne bit ce nam valjda lakše. 

Upravo sad u  vecernjem dnevniku HRT cujem: U Klagenfurt krecu i motoristi iz Pleternice, a kao duhovna potpora s njima ce krenuti i jedan svecenik. I pitam se: Gdje je granica?  Meni je zbilja dosta, i ovaj prilog ne može cekati više...

                                                                                                       Josip V.  11.06.2008.

Tekst je objavljen i na domaljevac.com