Uskrs 1992.

Pravi heroji bili su oni koji su prolazili srpske linije i odlazili na okupirani teritorij rizikujuci vlastite zivote da bi izvukli ljude iz sela. Bojim se i spomenuti im imena jer su i dan danas veoma skromni i samozatajni. Radije oni pustaju one druge da se busaju u prsa i i hvale pricajuci price junacke. Smjeskaju se i cute; a kad drugi, u njihovom prisustvu, pocnu da ih hvale, samo kazu: “Ma daj, cuti, kako ti znas da je bilo tako…!“

Mislim da Hasic nikada nije dozivio dramaticnije trenutke nego kada je to bilo onog dana… USKRS 1992.

No, da krenemo koji mjesec ranije...

Moj dobar drugar, Stjepan D., bio je na fakultetu u Subotici.

Kad god je dolazio kuci navracao je i kod mene. Lukrecija nije imala jos ni cetiri godine, donosio joj svaki put neki pokloncic, i jos uvijek, ona se sjeca toga... I sjedimo mi tako u kuci, mirna je i opustena atmosfera.

Tek je nastupila vecer. Iznenada prolomi se eksplozija, podmukla i teska, daleka ali dovoljno snazna da privuce paznju. Svi izadjemo vani. Vecer je ponovo tiha i mirna, ali neka zlokobna slutnja kao da je ostala da lebdi u zraku.... Vratimo se u kucu i pocinjemo da pricamo o glupostima ljudskim, primitivizmu i ratu; o ljudskoj bijedi...

I cesto su takve eksplozije uznemiravale ljude. Nekima su donosile strah i neizvjesnost, dok su drugi dobro znali...

I k'o da polovi nekog nevidljivog magneta vuku svaki sebi, slijevaju se mase; a vodje zagrizle velike komade,

kidaju ko psi, tesko im progutati... Po narodu ce da puca! Otvaraju se putevi za budale i primitivne strasti...

A ne tako davno, prsili se junaci, zastavama se mahalo i dizali se u vis prsti, jedni dva, drugi tri...

Sada prelijecu avioni nebom u niskom letu, tri su bila! I nedugo zatim, istresli su tovar, culo se!

Kad eto ti ih nazad, ali samo dva, jedan ko da fali...

Protutnja helikopter vojni, ko pola kuce velik, taman uzduz krova, zamalo dimnjak da srusi...

Kroz S. Tisinu prolaze vojne kampanjole -sve poznati vozaci. Moj Milenko iz K. Polja vec mjesecima nije na poslu. I kad god sam djecu izvodio u setnju, posebno jedne nedjelje dok smo klizali na ledu u Rusovom Toru, dobro smo culi kako se u daljini prolamaju VUKOVARSKE GRANATE, cinilo se da su sve blize i blize...

Oslobadjaju se gradovi, napadnut je Brod, Brcko; Samac ceka...

Ko im je to slobodu oteo pa je zele vratit? Od koga ce se to oslobodit Hasic, Samac... ? Od HASICANA!? Od SAMCANA!? Zar smo ih nekada od nekoga i oteli? Ne sjecam se a niko mi nije ni pric'o...

I tako na jednom zadnjem javnom kriznom sastanku, skupilo se cijelo selo. Situacija je veoma ozbiljna, raspravlja se zivo. Svi pametni i svi sve znaju! Da li Hasic moze da se brani, sta da se radi? I javlja se C.: "Hajde ljudi, razmislimo trezveno i da vidimo sto je najbolje." Naslutio je A. sto zeli C. reci, sa stolice skoci i snazno rukom o sto tresnu, hrabrim povika glasom: "Ma sta, kad Vukovar more da se brani, more i `Asic!" Utihnu C., ni rijeci vise nije rek'o. Svi se prave vazni i hrabri i pitam se -sta ja ovdje radim? Razbacuju se momci, sepure kroz selo, svi neki rezervni plan imaju u glavi... I samo na koji dan prije nego sto ce pocet, i nestadose neki... Da ne pricam dalje...

Te noci kad je Samac “oslobodjen“ , bio sam dezurni u Hranaproduktu, trebala su doci jos dvojica…. Zamjenio sam Iliju (bivseg milicionera). "-Cuo sam da ce nocas biti napad na Samac", kazem mu onako usput dok je izlazio iz portirnice vani.  “ -I ja…“ , rekao mi je tiho i izgubio se u mraku. Ostao sam sam. U ponoc se prolomio jedan zestok rafal. Odakle? -tesko je znati.  Nisam obracao paznju, ionako je to normalno bilo. Oko jedan otisao sam malo leci, onako preko stola. Probudila me pucnjava, cini mi se, poslije dva sata… Noc su prolamali pucnji na sve strane. Vise puta sam odlazio u upravnu zgradu kako bih vidio bolje. Pucali su od Sup-a, kod mosta... I tek oko pet sati vidim vatromet pravi. Nikada necu zaboravit kako protivavionac, odmah iza pruge, sa ceste, izmedju mosta i benzinske (otprilike na sredini), tri po tri svijetleca metka prema Slavonskom Samcu salje. A tamo preko uzdignute naspe, ko da je Godina nova, rasprskavaju se metci, sve sjaji i prasci; izmjenjuju se serije, jedna za drugom, tri po tri....tri po tri...

Krenuo sam kuci tek oko osam sati. Zaustavljaju me na prvoj barikadi nedaleko od mostica kod Korpare,

sve ih znadem; posebno Dragana, nazalost, poginuo je ubrzo pocetkom rata. Iako me dobro znao, nije me smio pustit jer je dato naredjenje: -Niko ne moze uci ali ni izaci! Rece mi jos: " -pokusaj na Skaric!"

I krenem natrag prema prugi; predjem rampu, zatim na raskrsnici skrenem lijevo... I od silosa zapucase prema Spomen Domu, jedan u maskirnoj uniformi daje mi znak rukom da se sklonim. "-Prestanite pucati!", vicem, silazeci sa bicikla. Na trenutak staju, penjem se brzo na bicikl i dodajem pritisak na pedale.

Vidim, vrag odnio salu, skrenem prema zeljeznickoj stanici i biciklom prodjem kroz cekaonu, onda prugom natrag prema rampi i opet ka mosticu, prema Korpari. Izdaleka vidim drze me na snajperskom nisanu, smiju se...

"Daj spustite pusku i nemojte se z.....!", vicem im. Odgovaraju mi: "-Salili su se samo."

I stojali smo ja i Dragan tako i pricali drugarski, o ratu, i sto bi bilo kad bi bilo.... Izgledao mi je kao da nista lose i ne zeli, sve je izgledalo 'normalno'... Kazem mu da bih se borio kad bi me neko iz sela istjerat htio. I on se s tim slaze i kaze da to niko i ne zeli, da bi to zlodjelo bilo. Znam da je iskren bio. Ali nije Dragan znao sta nas sve ceka... Pusta me ipak, ali ne garantira nista dalje, jer ima jos punktova... Sto bi bilo da me nije pustio? Ne smijem ni mislit! Kod "Juge", vidim loze vatru, nekoliko njih u grupi, na njima su otrcani vojni sinjeli -rezervisti izgleda, griju se... Samo smo se izdaleka pogledali, sreca skrenuo sam nekoliko metara prije. Kad eto trci i Lazo; sav zadihan, vidno uplasen, u punoj vojnoj opremi, u zurbi uzbudjeno veli: "Jozo, napali su nas od Save!" Odgovorih mu: "Ma nije Lazo, niko nije napao sa te strane, nego iznutra, napadnut je i most s ove strane...". Nije me ni cuo, otrcao je dalje. Na dvoristu mu majka, za glavu se drzi i vice: "Sta ce to biti, sta ce to biti!" A ja uzvracam toj zbilja zabrinutoj zeni: "Smirujte vase a ja cu svoje, ta necemo jos i ratovati valjda!" Znam da se najvise bojala za Lazu, sin joj je jedinac. Ali ko moze smirit pobjesnjelog vampira!

Nastavim dalje, i kod izlaza iz Tisine Srpske, po pola ceste pruzila se barikada. Sa desne strane, izmedju ograde i kanala zalegla dvojica ili trojica starijih ljudi, pred njima spreman crni mitraljez, gleda prema Hrvatskoj Tisini. Pitam ih lijepo: "Morel' se proci ljudi?" Gledaju me zacudjeno. Otkuda sad ovaj, nas je ili njihov, vidim da su zbunjeni i nije im jasno?  Ipak cujem: - More! jedan od njh veli. Ali kuda cu sada, barikadu ne smijem rusit, sidjem s bicikla i polako, provucem se kroz kanal.

Stotinjak metara dalje, pred kucom svojom bili su Pavo Zuparic i zena mu. Gledaju me, nesto smo si rekli, i nastavljam dalje. Kod skole u H. Tisini, skupljaju se ljudi, kazem im da je Samac pao. Ne vjeruju, ali nemam vremena objasnjavat im dalje. Stizem na raskrsce, izmedju dva Hasica, na biciklu je i moj badjo Ivo i jos je tu ljudi... Ozbiljan i zadihan dobacuje mi glasno: "I on opet ne vjeruje da ce biti rata!" Sjetan osmijeh mi na licu, ulazim u dvoriste. Golf je upaljen, Mara ceka za volanom; Ljilja i djeca ulaze u auto i krecu prema Novom Selu, ka Domaljevcu. S njima odose i Janje i Manda. Dominiku su samo dvije, napunio ih prije sedam dana, u gepeku je puno pelena. Ali Foto albumi su ostali....( nikada ih vise nismo nasli...) Tata sve gleda sa strane, pokusava uzbudjenje skriti, tiho kaze: "Bolje je tako za jedno vrijeme." Ja dodajem: "Ma smirice se to..." Na cuprici, pored ceste, stoji cica Ivo i Nena, vec cekaju novu turu. Nikad vise cica Ivo kuci nije dos'o... Duge kolone, nepregledne: H.Tisina, N.Selo, Hasici, jure puni automobili, u njima stariji ljudi, zene i djeca napustaju svoja sela -17.04.1992. VELIKI PETAK.

Cijelu noc smo bili vani, cijelo selo, niko nije spavo; bilo je hladno. I vrijeme kao da je stalo, sve je stalo, sve stoji i ceka se sta ce biti.... Osvanula je subota, 18. april 1992.

I ubrzo je mitraljez k'o cuko lajo, tamo negdje preko Pejinog Kanala, nije staj'o... Jedan od nasih 'junaka', scucurio se u kucici u kojoj se ceka autobus, stiti ga tanak sloj lima... Djeluje mi cudno, neki dan onako hrabar a vidi ga sada? Prolazimo ga i trcimo prema sumi, prema kanalu. Meci fijuci, valja leci - ko na filmu. Lice pritislo zemlju, zastaje na trenutak mitraljez, i trk do gustisa... Rovove smo iskopali nekoliko dana prije, odmah uz kanal. Ma nikom ni na kraj pameti da dodje do njih. Skrili smo se iza drveca, a drvece tanko... Gledam Antu, pronas'o je jedno malo deblje drvo; kako li je on samo sretan - mislim u sebi. I grunu prva prava granata, cini mi se blizu, jer, odjekuje jeka, odlazi u valovima kroz sumu, ko orkan kad puse: samo usci, jace pa slabije i opet jace.... Kupim suho granje i lisce i grudobran pravim -ja budale! Kad, dodje nam Sicko, rukom znak daje; cudi se da smo jos uvijek tu; ta, receno je da se povucemo blize selu. Nismo znali, niko nam nije rek'o...

Tu noc su topovi u daljini tukli, svijetlilo je nebo, odjeknula je i jedna izuzetno snazna eksplozija, bili smo na ivici sume, snjezilo je... Uskrsnja zora, promrzla i hladna, umorna, pospana i gladna, u strahu, dolazila je puzevim korakom polako...

Odlucujem da napustim selo! " -Presjece nas kod Tade Karalica na putu za Skaric, bit cemo odsjeceni'', razmisljam tako na glas i mislim na one koji su vec, iz raznoraznih razloga, napustili selo. Dodje nam Dj. i kaze kako nas nema tko previti u slucaju da budemo ranjeni, jer i sanitet je otis'o za Domaljevac. Lijepa vijest, narocito za podizanje morala... Nagovaram i jos neke. Kazu nam da opet kopamo rov -na novom mjestu.... Iskopat cemo ih, mozda ce valjat nekom, i ...  Iskopali smo ja i Mika dupli rov, duboki. Odnijeli smo asov i lopatu na Lanik i kad smo se vracali, na necijem travnjaku u blizini kuca, sreli smo Jolca. Zabrinuto nam veli:  ''Dali su nam ultimatum da se predamo do cetiri sata...'' Gledamo u njega ja i Mika Simin. Kako to? Kome, zasto!? Pa sta misle oni.... Nije mi jasno? Nedavno smo s njima skupa sjedili -pili, jeli... Odakle im pravo i kako ih stid nije, kako ce nas u oci gledat.... ? Pitanja je mnogo i cudjenja? Gledam na sat, cetiri samo sto nije, idemo prema nasem rovu.

Kad, eto stize i prva Uskrsnja cestitka. Zazvizda ko guja ljuta i opali! Mislio sam da preleti avion, nisko i u brzom letu, bacio bombu i ode...  Uplaseno velim: -Kad proleti prije pa ga i ne opazih!?

Javlja se i Jolac iz zivike u medji, iz kanala: -Ma nije avion, nego minobacac, granata!

Ustajemo i noge same idu ka rovu. Ma, ni stigli nismo kad zapista opet, nekoliko sekundi koje dugo traju. ... i BUM! I cuju se krhotine dok padaju po obliznjem krovu. Uskocismo u rov i mislimo kako je dobro sto smo ga duboko iskopali. I ide nova...! Ni pukla jos nije a Mika je na dnu, cini mi se u zemlju bi us'o, a i ja bi! Borimo se ko ce biti nize ali ne moze se dalje.... Eh, da mi je biti na njegovom mjestu... Strah je strah -sve mislim bas ce kod nas... Prestalo je malo, izlazimo iz rovova. D., (nas, kao glavni), dig'o je ruke, ne zna sta ce, u panici vice: ''Eto, radite sta 'ocete!''

A neki ''junaci'' do Domaljevca vec stigli! Kad prije? Ko mi je kriv, treb'o sam i ja biti u komandi! Iz Domaljevca dolaze vijesti: tri tenka i 500 ljudi se salje. Lako je njima odatle naredjivat i narodu u okruzenju davat laznu nadu. Ma niko nije ni planiro bilo koga poslat. Bila je to laz onih koji su se igrali rata... I opet braca pocela cestitke da salju. Trc'o sam, ni sam ne znam kuda, jednim dijelom po vrtlakovima iza kuca, na bodljikavoj sam zici negdje dobro poderao hlace, bilo je i malo krvi, jos bih mogo glumit i da sam ranjen! I u nekoliko minuta vec sam na raskrscu - izmedju dva Hasica. Jos uvijek, svakih desetak minuta, zasvira nam i nova granata. Lesin Tamic ceka. I tata je tu, pita me jesam li iskljucio struju? Velim da jesam, ali presucujem da nisam bio i u njegovoj kuci, ta ionako je stara, pravdam se u sebi. I uskacemo u Lesin Tamic, blijed sam ko krpa, ne treba mi ogledalo, znadem. Usta suva, grlo guta u prazno. Srce ko cekic lupa... Tu je i nekoliko starijih ljudi, cini mi se i djed Pavo (Pavusa, nisam siguran).

Sto ne krece, sto li ceka Leso....!? Kad podize se cerada i B. ostro veli: -Sta ti radis ovdje! Gleda me poprijeko. 'Toki-voki' mu u ruci, sav vazan i neobicno hrabar, pogled pun prezira, naredi: Izlazi vani! Mirno mu velim: "- e, necu!" Lako je njemu bilo, ja sam trc'o preko njiva i ograda, a on lijepo za Domaljevac krenuo u autu asfaltnim putem, ma ni umorio se nije a cini mi se da je i dobro spav'o, sad ce u auto opet, radio vezu ima u ruci i sve znade. I krenu Leso -ali kilometar samo. I Tamic je stao!

Svi moramo izaci, put je presjecen u N. Selu, niko ne moze proci, neki su i izginuli... Izlazimo, vidim da smo kod prodavnice ''KIVI''. Dolaze i ostali. Oba Hasica zbijena su na prostor od kuce Josipa B. do Mescica Sokaka: glavnina ljudi je kod alterca -ispred kapelice, cini mi se da je tu bilo i poneko dijete...

I nastaje drama. Sve se izmijesalo, sve vri ko u loncu! Visoko nad nama, uz zaglusujucu buku, rasprskavaju se granate; prica se da nisu prave, samo nas plase, po nebu tragovi dima. Pregovori se vode, ljudi placu! Neciji sinovi su vec otisli u proboj kroz sume. Najvatreniji je bio P., i jos neki, sav uzrujan, brzo hoda, vice, galami: -Svi u proboj, morate ici, sve ce vas pobit! Neki hoce, vecina nece, i ja se bojim -sklanjam se dalje. Nervoza je velika! Mija place... Eh, da smo ih poslusali, mozda bi neki jos i bili zivi... Ali kako znati, kome vjerovati!? Preskacu se kanali, prijeti se, u rukama naoruzanje... I zaboravilo se toga puno, istisnulo se iz svijesti... - Ne, nisu psi! Njih je nemoguce zaboravit! Domacini, vidjeli da svasta moze biti, pustili ih da se snalaze sami, ali oni valjda navikli na ljude i ocigledno u strahu, motaju se pod nogama, repovi im podvijeni, laju -hrabre se valjda sami, niko ih i ne vidi -k'o da ih i nema....

Dolazecu noc, k'o da sam u bunilu bio, niko ne zna sto moze biti, crne su slutnje. Sklapaju se umorne oci same, ali nisam spav'o. U daljini sam cuo tenkove kako bruje, pjesadiju dok nadire... I nisam znao je li san ili java, bio sam miran i cek'o... Lupalo je i prozorsko krilo, i cula se avetna tisina: ko magla nadvila se nad selom i, cini mi se,pokrila svaku nadu. Ali ipak, izlaz mora biti...

Prvi jutarnji zraci, usli su tiho kroz prozor i ulili novu nadu. Selo je tiho, ne cuje se vise nista, samo mir i tisina.

Neki nemiran mir ili mir pun nemira, sablasno tiho. Ni pijetlovi ne kukuricu vise, ne cuju se ni auta na cesti, nigdje nikog nema... I ''Sokac'' iz S. Broda je zavrsio u nekom kanalu, metaka ionako nije bilo... I poneka sablasna sjenka vec pocinje da se pojavljuje na cesti. Neki su otisli kod prijatelja u K. Polje, neki u Crkvinu... Veliki kamion je vozio po cesti i kupio naoruzanje, uniforme su bile razbacane na sve strane...

A godinu ili dvije poslije, u ''Bonaparte'' kaficu, na Rømeru u Frankfurtu gradu, prisao sam grupi nasih ljudi. Idem redom i pruzam ruku, dolazim do Dj.. Rece mi da nece da se pozdravi sa mnom i odmah navodi razlog: -tebe sam prvog vidio u civilu u cijelom selu! Gledam u njega i sutim, nije mu bilo dosta junastva pa se opet trsi;

puno bi mu toga rek'o, ali rijeci nemam, ta, tek sam stig'o iz Zagreba, trazim brata Pavu i kljuceve od stana... Ipak smilova se Dj., sjeti se valjda da i sam na ratistu vise nije, i ruku mi pruzi, a ja ko pokajnik neki i prihvatim, u sebi mislim: ta zna on da lupa i da nije u pravu! U medjuvremenu sam i izdajnik bio, bar su me tako u Domaljevcu upisali nasi... I sjetim se izbora uoci rata. Dos'o taj isti Dj. s nekim djetom, lijepili su Tudjmanove plakate po zidovima kuca, na ograde i druga pogodna mjesta. Pozvonio mi na vrata i pita moze li i na moju kucu zalijepit. Odgovaram mu: -nista od toga! Pita me zatim moze li na tarabu (ogradu)? Ni tamo nisam dao. I naredi dijetu da Franju zalijepi na trafostanicu, odmah pored kapije. To nije bilo moje i nisam im'o nista protiv.

Popodne sam otis'o do Doma (Citaone), dosli su iz K. Polja po naoruzanje. Neki mladi vodnik Pavlovic i vojnici Luka Pasalic i Koco, isli smo zajedno u skolu, i jos neki. Na kapi i odijelu, neke im druge oznake -nema petokrake! I sjetim se Luke iz S. Tisine: pricali mi tako na poslu, u Hranaproduktu, razne price, oni su kao za Jugoslaviju, za bratstvo i jedinstvo. Spomeni neko i petokraku, a on veli da se nikad petokrake odreci nece! Na to sam mu reko: -Zapamti dobro Luka, more biti da ce i to brzo doci! Tako je i bilo, samo nisam ni pretpostavit mog'o da ce to biti brzo, bas tako brzo...
 
Pored alterca nekoliko puskica i bombi na deki lezi. Mislili oni da je u Hasicu citavo skladiste... Usput nam vodnik nudi cigare, prica nam price: - da niko nas nece dirat, da imamo svoja zagarantovana prava, niko nece pljackat ni ubijat, da ne trebamo biti u strahu... I nama ko lakse, vidim svi zivnuli. Oslobadja se tijelo stresa ko okova, javlja se nada, ali kratko samo.... I kroz kosti ponovo pocinje da strujii sumnja: provlaci se tiho, obuzima cijelo tijelo... Na putu prema kuci cujemo da se dijele dozvole za izlazak iz sela. Iso (Ivo Mikic) i Casa su vec dobili dvije; sjedamo u auto i odmah prema Samcu. Usput kazemo jos nekim, i cetiri auta ili pet, jedno za drugim - osamnaest nas!

Kada sam iz kuce pos'o, na kucnom pragu, ostali su sjedeci tata, Antesa, Nikic, Mirkecov stari i .... sjedili su i zivo pricali o svemu sto je bilo i sto moze biti... Antesa je bio glavni. Prica kako su srbi, kad su nasi napustili prve rovove za odbranu, odmah u njih postavili mine, i da je sreca da se niko u njih ponovo vratio nije... Rek'o sam im da cu se brzo vratit, a kuci sam dos'o tek poslije sedam godina i to k'o nezvani gost, u prolazu...

Idemo preko Urije, Simina kuca je vec dobila granatu. Zaustavise nas na prvoj kontroli (kod K.polja) prilazi nam Dugi (radio sa mnom u Hranaproduktu), uvijek veseo i za salu, sad mrtav ozbiljan i vazan, kaze nam da otvorimo pozadi. Pustaju nasa dalje. Dolazimo do pruge, tek sad se otkrivaju okrugle cijevi cijelom duzinom iza kamenja i zeljeznih sina -tek kad smo presli rampu vide se topovi cijeli, jos uvijek okrenuti na Hasic. Pogledamo se samo i uvrcemo glavom... Zaustavljaju nas i u Crkvini -samo kratko. Idemo dalje. VBR kod 'Trileta' stoji. Nekoliko metara prije, desno na livadi, pored puta za Skaric, artiljerija cijela, ukopana - prema Hrvatskoj gleda.... Stizemo u ''Uniglas", tu im je glavni stab. U portirnici vojnik, prolazimo, ne pita nista!? Vracamo se jer ne znamo kud treba ici; pitamo ga za dozvole, kaze nam da je to tamo u bivsem racunovodstvu.

I odlazimo svi - nas osamnaest! Na stepenicama rekose da dozvola za danas vise nema, dvije su vec dali i tko porani sutra dobit ce dvije i tako svaki dan... Svi se vracaju, a ja kazem da hocu kod glavnog. Kad su me odveli, pita me tko sam i sto hocu. Rekoh mu za dozvole, a on ce ti meni: -Reci mi tko vam je bio na vezi i odmah ces dobit!? Covjek pored njega, na stolu sjedi, govori mi da dolazi iz Hrvatske i da se tamo vise nece vratit, ali i dodaje: -Ovo je sada nase! Rekao je jos i to, kad se vratim kuci, da svima kazem kako ce biti pretres i gdje god se oruzje, makar i metak nadje: u bunaru ili kuci ili u zemlji zakopan (imaju ti oni i detektore za metal), ubit ce se onaj u cijem je vlasnistvu kuca ili zemlja na kojoj se nadje, sve se mora predat... Ispricam im povrsno proteklih nekoliko dana, i kako nisam za rat, da zelim naci familiju i kuci se vratit, za vezu nista nisam ni znao, pomislio sam da je onaj momak s toki vokijem koji je trazio da izadjem, ali gdje bih to rek'o... On samo rece: -Vidim da si iskren, ajde napisite mu to sto zeli. I ulazim u drugu sobu -racunovodstvo u 'Uniglasu', ima njih vise, jedan mi poce pisat dozvolu, propusnicu ustvari: KRIZNI STAB Bos Samac Broj: 11-10/92 datum: 20.04.1992. za kretanje Vuckovic M. Josip kroz zonu borbenih dejstava u gradu Bos. Samac zbog potrage za zenomi djecom koji su otisli u nepoznatom pravcu. Ova propusnica je privremena i V. J. je obavezan vratiti se do 24.04.1992. svome pretpostavljenom na poslu. Potpis necitak. Na plavom pecatu cirilicom pise: Skupstina srpskog naroda opstine Bos. Samac i opstine Pelagicevo u osnivanju. U sredini pecata velika cetiri naopaka C i nesto ko kriz u sredini. Dok ovaj to pise, u bivse racunovodstvo ulazi i Sasa Maslic, na njemu kapetanska uniforma. Prepozna me! A kako i ne bi: davno jos prije rata, dok sam bio u skoli, trazio je od mene tek kupljenu kiflu. Bio sam gladan i nisam mu dao. Dobio sam odmah glavom po celu, slomio mi dva prednja zuba. Zubarica Petra uradila svoje, zatvorila rupe, malo sam zakasnio u kino, igrao je neki muzicki film, cini mi se: ''Poslednji Valcer''. Nasao me Sale u predzadnjem redu u mraku, dugo se izvinjav'o. Zapamtio sam samo ono: -Ma, treb'o si mi dati! A sada, kaze on meni, onako s visoka: -Otkud tebe?  i odmah nastavi: -Sta je, sta 'oce ovi hasicani! A meni ni sad nije jasno kako iz usta odmah provalih: -Ljudi smo Sale, treba ici trazit svoje! Zastade on malo i ne gledajuci me, iz dubine duse, s mrznjom veli: -Ljudi smo, a da smo u Hrvatskoj, da li bi onda bili ljudi!? Nije mi bilo jasno... Ipak, progovorih: -Ma, daj suti Sale, znas dobro sta mi uradi i nista ti rek'o nisam zato! U velikoj sobi nasta tajac, ni masina ne kuca vise. I dalje ne gleda u mene Sale, stajao je tako trenutak i onda k vratima podje, a u hodniku cujem dalje: -On ce ti meni, ljudi smo, a da smo u Hrvatskoj... i glas se izgubi. Sta je htio reci Sasa? (Danas, nakon mnogo godina, znam da su i tamo hrvatske zvijeri bacale i nevine ljude u Dravu...) Na kapiji su me i dalje cekali Stanko i ostali. Rekoh im da nema sto vise da se ceka, dozvole se moraju dobit ili moramo bjezati. Imao je Stanko prijatelja koji radi u Sup-u, i mi svi u njegovoj Ladi, ne razmisljajuci puno, krenusmo tamo. Pokraj puta, preko puta groblja, nacickane rakete, svakih desetak metara jedna, leze nisko na zemlji, uperene prema Savi. Minirani Grgin kiosk jos uvijek lezi, vide se tragovi borbi.... Sva auta na antenama imaju bijele trake a mi nista... I tuzno je izgledala kolona, zarobljenih mladica, sprovodili su ih iz Sup-a; ruke na ledjima, duboko sagnute glave, prelaze put, uvode ih u zgradu TO... Prepoznajemo ih, muslimani su iz Samca - mladici... Sta li je ovo, Boze mili!? I pored svega toga, ipak, izlazi Stanko vani; na ulazu Sup-a upravo stoji onaj koga trazi; pricali su kratko, okrecemo auto i idemo nazad kuci. I ne znamo sto ce sada biti. Na kontrolnom punktu u Crkvini, stojao je R., dobro nas je znao. Stanko je samo malo otvorio prozor, zmigavac je vec bio izbacen za skretanje u lijevo, prema prugi, za Hasic. -Moze li pravo!? upitao je Stanko, pokazavsi rukom prema Zasavici. R. je samo potvrdno klimnuo glavom i auto je naglo promijenio pravac.
 
Zasavica, tiha i mirna, ljudi po kucama sjede, niko ne zna sta se tamo prica, sve mi izgleda nestvarno... Kroz prozor, vidim, na cesti je Ljilja (radimo u istoj firmi), ne smijem se javit... Jeli smo kulen koji je stajao u grlu... Te veceri smo camcem presli Bosnu, nas osamnaest u nekoliko rundi. Nije mi se islo, jer dozvola je bila u djepu. Ali kako se sada vratit! Dvoumio se i Lukan, a ostali - i plivati ako treba! Pristaje i on -moram i ja! Mislim na tatu i ostale koji su ostali, kako im javit, kako im reci...

A Bosna mutna, nabujala, brza i siroka... Vjesto koriste momci vesla. A neki od nas preplivati htjeli, sacuvaj Boze!. Jos su nas neki upozoravali da su snajperi na obali. Bili smo tri dana u Bijelim Barama. ...... Jeli smo pokljukusu iz velike tepsije, komadi slasni i slani u umaku...  Anto je is'o sa svojim puncem nesto sijat i traktorom radit. I preko B. Bara su znale zvizdati tada granate, i u podrum smo morali ici. Bio sam u strahu, neki nisu jer imali su neke 'hrabre' tablete, npr. Lukan, sumnjiv mi je bio i Brljak. Upoznali smo jednu staru baku, koju su kasnije zlocinci zaklali, nakon pada Odjaka nije htjela napustiti kucu, jednu noc sam u istoj sobi s njom i prespav'o. Presli smo u S. Brod skelom na Svilaju. Pomogao nam je Krco i I.P. U jednoj kasarni sam odbio da se vratim za Domaljevac. Jedini ja! Jedan je otisao za Svicarsku jer tek je bio dobio vizu, drugi je bio oslobodjen jer nije mog'o vise... A treci je smugnio dok je bio na putu, bio je jedan od glavnih! Ostali su otisli tamo...

 
Na putu za Zagreb sreo sam J. , vozili smo se sve do Zagreba, pricali smo puno... Preko puta nas sjedio je ucviljeni otac, isao je po mrtvog sina. Sin mu poginuo kod Milera, na mosticu; bio je tu i J. u borbi.

Kada je covjek cuo da spominjemo Grebnice, sve nam suznih ociju prico... J. mu je negdje na putu platio jedno ostro pice.

Nakon vise dana lutanja po Zagrebu, nas'o sam svoje, situacija je bila teska... I bio je to jedan novi pocetak.... Pomogli su mnogi, ponajvise cica Djure Vera i njen Ivica, Blazanovic Slavko, Andrija Stanic i njegova Nada, Gorupec Jela (rodj. Mescic) i njen Joza, Spomenka i Vlado, Albin, baka Micika i Marija, teta Dragica i mnogi drugi. Ali to je jedna posebna prica...

A sto je bilo s onima koji su u Hasicu ostali? Sto je bilo kad su na vlast dosli Sole i Zvaka i drugi...!? Mora se i to opisat, da se ne zaboravi, i neka se barem stide kad izvinit se ne znaju... Nadam se da cete mi u tome i vi pomoci, mozda i Vi - neduzne zrtve...

J. V. decembar 2004