Zivotinjska farma (George Orwell)

VI Poglavlje

Cijelu tu godinu životinje su radile kao robovi. Ali u svom su poslu bile sretne, nisu zazirale ni od kakvog napora ili žrtve, svjesne da je sve što rade za njihovo dobro i za dobrobit onih koji ce doci iza njih, a ne za gomilu lijenih i pokvarenih ljudskih stvorenja.

U proljece i ljeto radili su po šezdeset sati tjedno, a u kolovozu Napoleon je objavio da ce se raditi i nedjeljom poslije podne. Dodatni rad bio je sasvim dobrovoljan, ali svakoj životinji koja se ne odazove obroci ce biti smanjeni na pola. Usprkos tome ispostavilo se da neki zadaci nece biti izvršeni. Žetva je bila nešto manje uspješna nego prošle godine, a na dva polja nisu posadili repu jer oranje nije bilo završeno na vrijeme. Moglo se predvidjeti da ce naredna zima biti vrlo teška.

Oko vjetrenjace iskrsnule su nepredvidene teškoce. Na farmi se nalazilo bogato nalazište vapnenca, a u jednoj od sporednih zgrada pronadeno je mnogo pijeska i cementa, pa je materijal za gradnju bio pri ruci. U pocetku životinje nisu mogle riješiti problem kako razbiti stijene u komade odgovarajuce velicine. Izgledalo je da se to može uciniti samo pijukom i željeznim polugama, kojima se, medutim, životinje nisu mogle služiti. Tek nakon više tjedana uzaludnog napora nekom se javila prava ideja — iskoristiti silu teže. Ogromne stijene, prevelike za upotrebu, ležale su na dnu kamenoloma. Životinje bi ih privezale za uže, a onda su sve zajedno, krave, konji, ovce, svaka životinja koja je mogla pridržati uže — u kriticnim momentima pridružile bi se i svinje — ocajno sporo vukle stijene strminom do vrha, da bi ih potom gurnule natrag i tako razbile na manje komade. Prenošenje razbijenih komada bilo je razmjerno jednostavno. Konji su ih odvozili teretnim kolima, ovce su nosile komad po komad; cak su se Mjurijel i Bendžamin upregli u neka stara kola i dali svoj doprinos. Do kraja ljeta skupili su dovoljno kamenja i onda je, pod nadzorom svinja, pocela gradnja.

Ali napredovalo se sporo i tegobno. Cesto je trebao citav dan napornog i iscrpljujuceg rada da se jedna stijena dovuce do vrha, a ponekad se dogodilo, kada bi je gurnuli natrag, da se ipak nije razbila. Ništa se nije moglo uciniti bez Boksera koji je imao snage kao sve druge životinje zajedno. Kada bi stijena pocela kliziti nizbrdo, a s njom i životinje, Bokser bi se uvijek našao na pravom mjestu, povukao uže i zaustavio klizanje. Svi su bili zadivljeni kada bi ga vidjeli kako se, sav usopljen, s mukom, malo-pomalo penje uz obronak, dok mu se vrhovi kopita zarivaju u tlo a velika leda prekrivaju znojem. Klover ga je ponekad upozoravala da bude oprezan i da se previše ne napreže, ali Bokser je nije slušao. Njegova dva gesla „Radit cu više“ i „Napoleon je uvijek u pravu“ bila su mu dostatan odgovor na sve poteškoce. Dogovorio se da ga pjetlic, umjesto pola sata, budi tri cetvrt sata ranije. A u slobodnim trenucima, kojih više nije bilo mnogo, sam bi odlazio u kamenolom, skupljao komade; stijenja i bez icije pomoci vukao ih do gradilišta vjetrenjace.

Usprkos napornom radu životinjama tog ljeta nije bilo loše. Ako vec nisu imale više hrane nego u Džonsovo doba, nisu je imale ni manje. To, da je trebalo hraniti samo sebe a ne još i petero razuzdanih ljudskih stvorenja bila je tolika prednost, da je trebalo uciniti mnogo pogrešaka da se to primjetnije osjeti. A iz raznih razloga životinjske metode rada su bile efikasnije pa se uštedjelo mnogo radnog vremena. Neki poslovi, na primjer, plijevljenje, obavljeni su s temeljitošcu nedostižnom ljudskim bicima. Buduci da sada nijedna životinja nije krala, nije bilo potrebno ogradom odijeliti pašnjak od oranica, cime je uštedeno mnogo posla oko održavanja živica i prolaza. Usprkos tome, kako je ljeto odmicalo, pocele su se osjecati razne nepredvidene nestašice. Trebali su parafinskog ulja, cavala, užadi, dvopeka za pse, željeza za konjske potkove, a ništa od toga nije se moglo proizvesti na Farmi. Pored raznog oruda, uskoro ce im zatrebati sjemenja i umjetnog gnojiva a, konacno, i postrojenje za vjetrenjacu. Nitko nije mogao zamisliti kako ce se to nabaviti.

Jedne nedjelje ujutro, kada su se životinje okupile da prime raspored, Napoleon objavi da se odlucio za novu politiku. Od sada ce Životinjska farma trgovati sa susjednim farmama; naravno, ne s trgovackim namjerama, vec jednostavno stoga da se nabave neki materijali koji su im hitno bili potrebni. Vjetrenjaca je preca od svega, zato je sklopio ugovore o prodaji stoga sijena i dijela žetve žita, a kasnije, ako ustreba, novac ce se morati nabaviti prodajom jaja, za koja je u Vilingdonu uvijek bilo interesa. Kokoši ce, rekao je Napoleon, pozdraviti ovu žrtvu kao svoj posebni doprinos gradnji vjetrenjace.

Životinje su ponovo osjetile izvjesnu nelagodu. Nikada imati posla s ljudskim bicima, nikada trgovati, nikada koristiti novac — nisu li to bile neke od najranijih odluka koje su donijele na prvoj pobjedonosnoj Sjednici nakon Džonsova progonstva? Sve su se životinje sjecale da su donijele takve odluke, ili su barem mislile da se sjecaju. Cetiri mlada krmka, koji su protestirali kada je Napoleon ukinuo Sjednice, sramežljivo su digla glas, ali psi su ih odmah ušutkali strašnim režanjem. Onda su, kao i obicno, ovce pocele sa „Cetiri noge dobre, dvije noge loše!“ i tako raspršile trenutacnu nelagodnost. Na kraju, Napoleon podiže nogu da ih umiri i objavi da je vec sklopio sve ugovore. Nece biti potrebe da i jedna životinja dode u dodir s ljudima, jer to bi, jasno, bilo nepoželjno. Namjeravao je sav teret uzeti na svoja pleca. Stanoviti gospodin Vajmper (Whymper), bilježnik koji živi u Vilingdonu, pristao je da bude posrednik izmedu Životinjske farme i vanjskog svijeta; svakog ponedjeljka ujutro on ce dolaziti na Farmu po upute. Napoleon završi govor uobicajenim poklikom „Živjela Životinjska farma!“ i, nakon što su otpjevale „Životinje Engleske“, raspusti životinje.

Kasnije je Skviler obišao Farmu i smirivao životinje. Uvjerio ih je da odluka o zabrani trgovanja i upotrebe novca nikada nije bila izglasana, cak niti predložena. To je izmišljotina koja vjerojatno ima korijen u lažima što ih je u pocetku širio Snoubol. Neke životinje još su pomalo sumnjale, ali Skviler ih lukavo zapita: „Drugovi, jeste li sigurni da tako nešto niste sanjali? Imate li ikakav dokaz o takvoj odluci? Je li ona negdje zapisana?“ A buduci da zaista nije postojalo ništa napismeno, životinje su bile zadovoljne što se radi o zabuni.

Gospodin Vajmper je, prema dogovoru, svakog ponedjeljka posjecivao farmu. Bio je to omanji covjek, prepredena izgleda, sa zaliscima; nije bio odvec poslovan bilježnik, ali je bio dovoljno oštrouman da prije ostalih shvati da ce Životinjska farma trebati posrednika i da bi moglo biti korisno zastupati njene interese. Životinje su s jezom promatrale njegove odlaske i dolaske i izbjegavale ga koliko god su mogle. Pa ipak, kad su vidjele kako Napoleon, na svoje cetiri noge, izdaje naredenja Vajmperu koji je stajao na dvije noge, bile su ponosne i djelomice pomirene s novim sporazumom. Njihovi odnosi s ljudima više nisu bili sasvim isti kao prije. Sada, kada je poslovala uspješnije, ljudi nisu manje mrzili Životinjsku farmu; zapravo, mrzili su je više nego ikada. Svi su smatrali da je neumitna sudbina Farme da prije ili kasnije propadne, a iznad svega su željeli da vjetrenjaca ne uspije. Okupljali bi se u krcmi i crtajuci dijagrame jedan drugome dokazivali da ce se vjetrenjaca sigurno srušiti, a ukoliko se to kojim slucajem i ne dogodi onda, sigurno, nece nikad proraditi. Pa ipak, i protiv svoje volje, osjecali su stanovito poštovanje prema spretnosti kojom su životinje vodile svoje poslove. Samim tim što „Životinjsku farmu“ više nisu zvali „Vlastelinska farma“ vec njenim pravim imenom, ljudi su dokazivali da o njoj drugacije misle. Takoder su prestali podržavati Džonsa, koji je izgubio nadu da ce povratiti Farmu i odselio se iz ovog kraja. S vanjskim svijetom Životinjska farma saobracala je jedino preko Vajmpera, ali su stalno kružili glasovi da Napoleon namjerava sklopiti poslovni ugovor ili s gospodinom Pilkingtonom s Foksvuda ili s gospodinom Frederikom s Pincfilda — ali, kako je zamijeceno, nikada se istovremeno nije govorilo o obojici.

Otprilike u to vrijeme svinje su se neocekivano preselile u Džonsovu kucu i tu se nastanile. Ponovo se životinjama pricinilo da se sjecaju odluke protiv toga i ponovo ih je Skviler uspio uvjeriti u suprotno. Apsolutno je potrebno, rekao je, da svinje, koje su mozgovi Farme, imaju mirno mjesto za rad. A i dostojanstvu Vode (u posljednje vrijeme Skviler je poceo govoriti o Napoleonu kao o „Vodi“) više odgovara da živi u kuci nego u obicnom svinjcu. Usprkos tome, nekim je životinjama smetalo kada su cule da svinje ne samo da jedu u kuhinji i koriste salon kao sobu za odmor, vec i spavaju u krevetima. Bokser je prešao preko toga s uobicajenim „Napoleon je uvijek u pravu“, ali je Klover, kojoj se cinilo da se sjeca strogog pravila protiv spavanja u krevetu, otišla u sušu i tamo pokušala odgonetnuti Sedam zapovijedi. Buduci da je mogla procitati samo nekoliko pojedinacnih slova, dovela je Mjurijel.

„Mjurijel“, rece, „procitaj mi Cetvrtu zapovijed. Ne stoji li u njoj da je zabranjeno spavati u krevetu?“

Mjurijel je sricala s naporom.

„Ona glasi... ‚Nijedna životinja ne smije spavati u krevetu s plahtama’“, izustila je konacno.

Zacudo, Klover se nije sjecala da je Cetvrta zapovijed spominjala plahte, ali ako je tako pisalo na zidu bit ce da tako i jest. A Skviler, koji se tog trenutka, u pratnji dva-tri psa, našao u blizini, postavi citavu stvar na pravo mjesto.

„Znaci, drugovi, culi ste“, rece, „da mi svinje sada spavamo u krevetima. A zašto ne bismo? Valjda ne smatrate da je ikada postojala odluka protiv kreveta? Krevet oznacava mjesto za spavanje. Ako pravilno gledamo, hrpa slame u staji je krevet. Odluka je bila protiv plahti, koje su ljudski izum. Mi smo, medutim, odstranili plahte i spavamo na gunjevima. I tako se spava vrlo udobno. Ali, s obzirom na misaoni posao koji obavljamo, mogu vam reci, drugovi, ne udobnije nego što nam je potrebno. Drugovi, zar nam želite oduzeti pravo na odmor? Zar želite da svoje dužnosti obavljamo premoreni? Sigurno nitko od vas ne želi da se Džons vrati?“

Životinje odmah potvrdiše da to ne žele i više se nije spominjalo da svinje spavaju u krevetima. Nitko nije prigovorio ni kada je objavljeno da ce svinje ustajati sat kasnije od ostalih životinja.

Krajem jeseni životinje su bile umorne, ali sretne. Godina je bila naporna, a nakon prodaje dijela sijena i žita hrane nije bilo u izobilju; medutim, vjetrecanja je bila nadoknada za sve. Bila je gotovo dopola izgradena. Nakon žetve nastupilo je vedro i suho vrijeme; životinje su radile napornije nego ikada smatrajuci vrijednim truda da citav dan vuku kamene blokove ako se na taj nacin zidovi mogu podici makar i pedalj više. Bokser je izlazio cak i nocu te za punog mjeseca sam radio sat, dva. U slobodnim trenucima životinje bi šetale oko poludovršene vjetrenjace, divile se cvrstoci i uspravnosti njenih zidova i cudile se da su u stanju izgraditi nešto tako zadivljujuce. Samo se stari Bendžamin nije oduševljavao vjetrenjacom; kao i obicno izustio je samo cinicnu primjedbu — da magarci dugo žive.

Stigao je studeni a s njime i jaki jugozapadni vjetrovi. Morali su prekinuti gradnju jer je vrijeme bilo suviše kišovito da bi se beton mogao miješati. Jedne noci oluja je bila toliko jaka da je do temelja potresla gospodarske zgrade, a s krova suše odletjelo je nekoliko crepova. Kokoši su se probudile i prestrašeno kokodakale jer su sve, u isto vrijeme, sanjale da se u daljini cuo pucanj puške. Ujutro, kad su izašle iz staja, životinje su primijetile da je srušen jarbol zastave i da je jedan brijest u dnu vocnjaka išcupan poput travke. Tren kasnije zaculi su se ocajni krici. Ukazao im se strašan prizor. Vjetrenjaca je bila u ruševinama.

Smjesta potrcaše prema brežuljku. Napoleon, koji je obicno mirno šetkao, trcao je na celu. Da, srušen do temelja, ovdje je ležao plod svih njihovih bitaka, a kamenje, koje su razbijale i teglile s toliko muke, ležalo je razbacano svuda uokolo. Nemocne da progovore, tužno su stajale promatrajuci ostatke urušenog kamenja. U toj tišini Napoleon je obilazio mjesto katastrofe i povremeno njuškao zemlju. Oštro je mahao ukrucenim repom; to je bio znak napregnute duhovne aktivnosti. Iznenada zastade, kao da se odlucio.

„Drugovi“, rece mirno, „znate li tko je za ovo odgovoran? Znate li tko je došao nocu i srušio našu vjetrenjacu? SNOUBOL!“ zaurla iznenada, poput groma. „To je ucinio Snoubol! Iz ciste zlobe, želeci onemoguciti naše planove i osvetiti se za jednoglasno progonstvo taj izdajnik je pod plaštem noci dopuzao ovamo i razorio naš trud od gotovo godinu dana. Drugovi, na licu mjesta osudujem Snoubola na smrt. Životinja koja ga privede pravdi dobit ce odlikovanje ‚Životinjski heroj drugog reda’ i pola vagona jabuka. Citav vagon dobit ce onaj tko ga uhvati živa.“

Životinje je potreslo saznanje da je Snoubol mogao uciniti takvu podlost. Zaculi su se gnjevni krici i sve poceše razmišljati kako da ga uhvate ako se ikada vrati. Odmah zatim, malo dalje od brežuljka, u travi su otkriveni tragovi svinje. Nije ih bilo mnogo, ali su vodili prema prolazu u živici. Napoleon ih je pomno onjušio i rekao da su Snoubolovi. Prema njegovom mišljenju Snoubol je vjerojatno došao iz smjera Foksvuda.

„Nema više odgadanja, drugovi“, rece Napoleon nakon što je ispitao tragove. Pred nama je posao. Vec danas ujutro pocet cemo ponovo graditi vjetrenjacu i to ce potrajati citavu zimu, i po kiši i po suncu. Pokazat cemo tom bijednom izdajniku da ne može tako lako uništiti naš trud. Zapamtite, drugovi, ne smijemo mijenjati naše planove: provest cemo ih do konacne pobjede. Naprijed drugovi! Živjela vjetrenjaca! Živjela Životinjska farma!“