Zivotinjska farma (George Orwell)

VII Poglavlje

Zima je bila oštra. Poslije oluja naidoše susnježica i snijeg, pa zatim oštar mraz koji nije popuštao sve do kraja veljace. Životinje su nastavile gradnju kako su najbolje mogle, znajuci dobro da ih ostali promatraju i da bi zavidna ljudska stvorenja uživala u svojoj pobjedi ne bude li vjetrenjaca završena na vrijeme.

Ljudi su se zlobno pretvarali da ne vjeruju da je Snoubol razorio vjetrenjacu: govorili su da se vjetrenjaca srušila jer su joj zidovi bili pretanki. Životinje su znale da to nije istina, ali su ipak odlucile da ovog puta zidovi umjesto pola metra budu široki metar, a to je znacilo da ce trebati sakupiti mnogo više kamenja. Kamenolom je dugo bio zameten snijegom i nije se moglo ništa raditi. Nešto se napredovalo za suhog vremena kada je nastupio mraz, ali bio je to vrlo mukotrpan posao i životinje više nisu imale toliko pouzdanja kao prije. Patile su od hladnoce, a vecinom su bile i gladne. Samo Bokser i Klover nisu gubili hrabrost. Skviler je držao odlicne govore o radosti služenja i dostojanstvu rada, ali su ostale životinje nalazile više poticaja u Bokserovoj snazi i neizostavnom pokliku: „Radit cu više!“

U sijecnju je ponestalo hrane. Obroci žita drasticno su smanjeni, ali je bilo objavljeno da ce se kao nadoknada dijeliti dodatni obroci krumpira. Medutim, otkrilo se da se veci dio krumpira smrzao u trapovima koji nisu bili dovoljno pokriveni. Krumpiri su postali mekani i crni, i samo je poneki bio jestiv. Životinje danima nisu jele ništa osim slame i repe. Cinilo se da im prijeti skapavanje od gladi.

Postalo je od životne važnosti sakriti te cinjenice pred vanjskim svijetom. Ohrabreni rušenjem vjetrenjaca, ljudi su izmišlja li sve nove i nove laži o Životinjskoj farmi. Ponovo se pocelo pricati da životinje umiru od gladi i bolesti, da se neprestano medusobno glože i da su pribjegle kanibalstvu i cedomorstvu. Napoleon je bio potpuno svjestan da bi istina o situaciji s hranom mogla uroditi lošim posljedicama, pa je odlucio iskoristiti gospodina Vajmpera da proširi suprotne vijesti. Do sada su životinje imale malo ili nikakvog dodira s Vajmperom za njegovih tjednih posjeta. Sada je, medutim, nekoliko odabranih životinja, vecinom ovaca, trebalo povremeno u njegovoj prisutnosti spomenuti da su se obroci povecali. Uz to je Napoleon naredio da se gotovo prazni sudovi za žito, koji su se nalazili u spremištu, do ruba napune pijeskom, a da vrh prekrije ostatkom žita i hrane. Našli su neki izgovor i proveli Vajmpera kroz spremište dopustivši mu da na tren vidi napunjene sudove. Uspjeli su ga obmanuti, pa je Vajmper svuda govorio da na Životinjskoj farmi ne vlada oskudica hranom.

Bilo kako bilo, bližio se kraj sijecnja i postalo je ocito da ce biti potrebno odnekle nabaviti još žita. Tih se dana Napoleon rijetko pojavljivao u javnosti; citavo vrijeme provodio je u kuci koju su budno cuvali oštri psi. Kad bi se pojavio, cinio je to na osobit, svecan nacin, cvrsto okružen sa šestoro pasa koji su režali cim bi se netko suviše približio. Nije se, medutim, pojavljivao cak ni nedjeljom ujutro, vec bi izdavao naredenja preko drugih svinja, najcešce Skvilera.

Jednog nedjeljnog jutra Skviler je objavio da ce se kokoši, koje su upravo ponovo pocele nositi, morati odreci svojih jaja. Napoleon je, preko Vajmpera, sklopio ugovor o prodaji cetiri stotine jaja tjedno. Tim novcem kupit ce dovoljno žita i hrane da Farma izdrži do ljeta, kada ce nastupiti povoljniji uvjeti.

Kokoši su na to podigle strašnu graju. Doduše, ranije su ih upozorili da ce ta žrtva možda biti potrebna, ali nisu vjerovale da ce se to stvarno dogoditi. Upravo su pripremale gnijezda za proljetni nasad i protestira le su da je uzimanje jaja u ovom trenutku ravno ubojstvu. Prvi put od izgona Džonsa dogodilo se nešto što je slicilo na pobunu. Predvodene s tri mlade kokice vrste „Crna Minorca“, kokoši su napravile odlucan pokušaj da osujete Napoleonove zahtjeve. Njihova se metoda sastojala u tome što bi odletjele na zabatne grede i tamo snijele jaja, koja bi padala na pod i rasprsnula se. Napoleon je reagirao oštro i nemilosrdno. Naredio je da se kokošima ukinu obroci i objavio da ce svaka životinja koja im dade i zrno žita biti osudena na smrt. Psi su pazili da se naredenje provede. Kokoši su izdržale pet dana, a onda su se predale i vratile u svoja legla. U meduvremenu umrlo je devet kokoši. Sahranjene su u vocnjaku, a objavljeno je da su umrle od kokodakitisa. Vajmper nije ništa saznao o ovom slucaju i jaja su redovno dostavljana; trgovceva kola dolazila su jedanput tjedno da ih preuzmu i odvezu.

Citavo to vrijeme nitko nije vidio Snoubola. Govorkalo se da se krije na jednoj od susjednih farmi, Foksvudu ili Pincfilda. Napoleon je, medutim, bio u nešto boljim odnosima s ostalim farmerima nego ranije. Na srecu u dvorištu se nalazila gomila drvene grade koja je tamo ležala od prije deset godina kada je bio iskrcen bukvik. Grada je bila dobro osušena i Vajmper je savjetovao Napoleonu da je proda. I gospodin Pilkington i gospodin Frederik bili su spremni da je kupe. Napoleon je oklijevao, ne mogavši se odluciti ni za jedno. Primijeceno je da se, kad bi bio blizu sporazuma s Frederikom, govorkalo da se Snoubol krije u Foksvudu, a kad bi pregovarao s Pilkingtonom, culo se da je u Pincfildu.

Iznenada, u rano proljece, otkriveno je nešto što je sve uznemirilo. Snoubol je nocu potajno posjecivao Farmu! Životinje su bile toliko uzbudene da su jedva mogle spavati u svojim stajama. Svake noci, receno im je, on bi dolazio šuljajuci se zašticen mrakom i pravio razne nedace. On je krao žito, prevrtao vedra s mlijekom, razbijao jaja, izgazio zasadene gredice, glodao koru s vocaka. Postalo je uobicajeno da se sve loše što bi se dogodilo pripiše Snoubolu. Ako se razbio prozor ili zacepio odvodni kanal, vec bi se našao netko tko bi sa sigurnošcu mogao reci da je to ucinio Snoubol, a kada je izgubljen kljuc od spremišta, citava je Farma bila uvjerena da ga je Snoubol bacio u zdenac. Zacudo, životinje su u to vjerovale cak i onda kad je zametnuti kljuc bio pronaden ispod jedne vrece s brašnom. Krave su jednoglasno tvrdile da se Snoubol ušuljao u njihove staje i pomuzao ih u snu. Za štakore, koji su te zime pravili neugodnosti, takoder se govorilo da su u savezu sa Snoubolom. Napoleon je naredio da se povede temeljita istraga o Snoubolovoj djelatnosti. U pratnji svojih pasa krenuo je u pažljivo pregledavanje gospodarskih zgrada, dok su ga ostale životinje slijedile na pristojnom odstojanju. Svakih nekoliko koraka Napoleon je zastajao i njušio zemlju tragajuci za Snoubolovim otiscima, koje, kako rece, može otkriti po vonju. Njuškao je po svim uglovima, u suši, staji za krave, kokošinjcima, povrtnjaku, i gotovo svagdje pronašao Snoubolove tragove. Pnslonio bi njušku na zemlju, nekoliko puta duboko onjušio i zavikao strašnim glasom: „Snoubol! Bio je ovdje! Prepoznajem njegov vonj!“, a na rijec „Snoubol“ svi su psi poceli krvolocno zavijati i keziti ocnjake. Životinje su bile krajnje prestrašene. Kao da je Snoubol imao nevidljiv utjecaj koji je prožimao zrak oko njih i prijetio im najrazlicitijim opasnostima. Uvecer ih Skviler sve okupi i s nespokojnim izrazom lica rece da im ima saopciti ozbiljne vijesti.

„Drugovi!“, povika poskakujuci nervozno, „otkrili smo najstravicniju stvar. Snoubol se prodao Frederiku, vlasniku Pincfilda, koji još uvijek kuje zavjeru da nas napadne i preuzme našu Farmu! Napad ce voditi Snoubol. Ali ima nešto još gore. Mislili smo da je do Snoubolove pobune došlo zbog taštine i ambicije. Medutim, drugovi, bili smo u zabludi. Znate li pravi razlog? Snoubol je bio u savezu s Džonsom od samog pocetka! Citavo vrijeme bio je tajni Džonsov agent. Sve je dokazano dokumentima koje je ostavio i koje smo upravo otkrili. Po mom mišljenju, drugovi, to objašnjava mnogo toga. Nije li nam sada jasno kako je — srecom bezuspješno — pokušao da nas u Bitki kod staje za krave dovede do poraza i uništenja?“ Životinje su bile zapanjene. Takva pokvarenost daleko je nadmašivala Snoubolovo razaranje vjetrenjace. Potrajalo je nekoliko minuta dok su uspjele sve shvatiti. Sjecale su se, ili su mislile da se sjecaju, kako je Snoubol u Bitki kod staje za krave jurišao ispred svih, kako ih je skupljao i hrabrio u svakom naletu, kako nije zastao cak ni u trenutku kada su ga Džonsovi meci ranili u leda. Isprva je bilo pomalo teško shvatiti kako se sve to poklapa s tvrdnjom da je bio na Džonsovoj strani. Cak je Boksera, koji je rijetko postavljao pitanja, to zbunilo. Legao je, podvukao prednje noge ispred sebe, zatvorio oci i s velikim naporom uspio uobliciti svoje misli.

„Ja u to ne vjerujem“, rece. „Snoubol se hrabro borio u Bitki kod staje za krave. Ja sam ga osobno vidio. Zar mu nismo odmah poslije Bitke dali odlikovanje ‚Životinjski heroj prvog reda’?“

„Druže, to je bila naša pogreška. Jer sada znamo — sve je to zapisano u tajnim dokumentima koje smo pronašli — da nas je zapravo pokušao namamiti u propast.“

„Ali bio je ranjen“, rece Bokser. „Svi smo vidjeli kako okrvavljen juriša.“

„To je bio dio dogovora“, povikne Skviler. „Džonsovi meci samo su ga okrznuli. Da znate citati, mogao bih vam to dokazati iz njegovih zapisa. Zavjera se sastojala u tome da u kriticnom trenutku Snoubol da signal za uzmak i poprište prepusti neprijatelju. Bio je vrlo blizu uspjehu, cak bih rekao, drugovi, da bi bio uspio da nije bilo našeg herojskog Vode, druga Napoleona. Zar se ne sjecate, kako se, upravo u trenutku kada su Džons i njegovi nadnicari ušli u dvorište, Snoubol iznenada okrenuo i poceo bježati, a mnoge životinje za njim! I zar se takoder ne sjecate da je baš u tom trenu kada se pocela širiti panika i kad se cinilo da je sve izgubljeno, drug Napoleon jurnuo naprijed s poklikom ‚Smrt Covjecanstvu!’ i zario zube u Džonsovu nogu? Sigurno se sjecate toga, drugovi?“ uzviknuo je Skviler, dipajuci s jedne na drugu stranu.

Kada je Skviler tako slikovito opisao taj prizor, životinjama se ucinilo kao da se prisjecaju upravo toga. U svakom slucaju, sjetile su se da je u kriticnom trenutku Bitke Snoubol poceo bježati. Ali Bokser je još uvijek bio nešto zbunjen.

„Ja ne vjerujem da je Snoubol bio izdajica od samog pocetka“, rece konacno. „Ono što je kasnije ucinio, to je vec nešto drugo. Ali vjerujem da je u Bitki kod staje za krave bio dobar drug.“

„Naš Voda, drug Napoleon“, odgovori Skviler, govoreci vrlo polagano i odlucno, „kategoricno je izjavio — kategoricno, druže — da je Snoubol bio Džonsov agent od samog pocetka; da, cak i mnogo prije nego što se o Pobuni uopce razmišljalo.“

„Ah, onda je to nešto sasvim drugo!“ rece Bokser. „Ako je tako rekao drug Napoleon, onda to mora biti tacno.“

„To je pravilan stav, druže!“ uzviknu Skviler, ali se primijetilo da je svojim malim žmirkavim ocicama vrlo ružno pogledao Boksera. Okrenuo se da pode, onda zastao i znacajno dodao: „Upozoravam svaku životinju na Farmi da drži širom otvorene oci. Jer imamo razloga vjerovati da se upravo u ovom casu medu nama prikrivaju neki od Snoubolovih tajnih agenata!“

Cetiri dana kasnije Napoleon je naredio da se predvece sve životinje okupe u dvorištu. Kad se sve skupiše, iz kuce izide Napoleon, noseci svoje obje medalje (nedavno je sam sebi dodijelio odlikovanja „Životinjski heroj prvog reda“ i „Životinjski heroj drugog reda“); oko njega je poskakivalo devet ogromnih pasa i lajalo tako da se svim životinjama ježila koža. Tiho su se stisle na svojim mjestima i izgledale kao da unaprijed znaju da ce se dogoditi nešto strašno.

Napoleon je stajao strogo gledajuci publiku; onda ispusti piskav glas. Tog casa psi nahrupe naprijed, zgrabe cetiri krmka za uši i, dok su skvicali od straha i boli, dovuku ih pred Napoleona. Krmcima su krvarile uši; psi su osjetili krv i cinilo se da ce za nekoliko trenutaka potpuno poludjeti. Na opce iznenadenje, tri se baciše na Boksera. Bokser je vidio da mu se približavaju, ispruži svoje veliko kopito, zahvati jednog psa u zraku i prikova ga na zemlju. Pas je cvilio moleci za milost, a druga dva pobjegnu podvijenih repova. Bokser pogleda Napoleona da vidi može li zatuci psa. Napoleon promijeni izraž lica i oštro naredi Bokseru da psa pusti, na što Bokser podigne kopito, a prebijeni se pas pokunjeno i zavijajuci odšulja.

Za trenutak žagor se stišao. Cetiri krmka cekala su dršcuci, a krivica im je bila ispisana u svakom pokretu. Napoleon ih pozva da priznaju svoje zlocine. To su bila ona ista cetiri krmka koja su protestirala kad je Napoleon ukinuo nedjeljne Sjednice. Bez ikakvog daljnjeg poticanja priznali su da su bili u tajnoj vezi sa Snoubolom od kada je protjeran, da su suradivali s njim u rušenju vjetrenjace i da su se dogovorili da Životinjsku farmu predaju gospodinu Frederiku. Dodali su da im je Snoubol privatno priznao da je godinama bio tajni Džonsov agent. Kad su krmci završili svoje priznanje, psi im odmah pregrizoše grkljane, a Napoleon strašnim glasom zatraži da svaka životinja koja nešto krije sada to i prizna.

Tri kokoši koje su bile kolovode u pokušaju pobune zbog prodaje jaja istupile su naprijed i izjavile da im se u snu bio pojavio Snoubol i poticao ih na neposlušnost Napoleonovim odredbama. I njih zaklaše. Onda izide guska i prizna da je od prošlogodišnje žetve skrila šest klasova žita i nocu ih sama pojela. Ovca priznade da je mokrila u pojilište, a na to ju je — tako izjavi — prisilio Snoubol. Druge dvije ovce priznaše da su ubile starog ovna, posebno vjernog Napoleonovog sljedbenika, i to tako da su ga naganjale oko krijesa kada je bio prehladen. Sve ih zaklaše na licu mjesta. I tako su se redala priznanja i pogubljenja, sve dok pred Napoleonovim nogama nije ležala gomila leševa a zrak postao težak od mirisa krvi koji se nije osjetio otkako su protjerale Džonsa.

Kad se sve to završilo, preostale su životinje, osim svinja i pasa, otišle zajedno. Bile su potresene i osjecale su se jadno. Nisu znale što je bilo strašnije — izdaja životinja koje su se povezale sa Snoubolom ili okrutna odmazda kojoj su upravo prisustvovale. U stara vremena cesto je bilo takvih strašnih prizora krvoprolica, ali svima se cinilo da je ovo mnogo strašnije jer se dogodilo medu njima. Otkako je Džons napustio farmu, sve do danas nijedna životinja nije ubila drugu životinju. Nije bio ubijen cak ni štakor. Životinje su došle do brežuljka gdje je stajala poludovršena vjetrenjaca; jednodušno su sve polijegale i priljubile se jedna uz drugu kao da se žele zagrijati — Klover, Mjurijel, Bendžamin, krave, ovce, citavo jato gusaka i kokoši — zaista sve, osim macke koja je iznenadno nestala baš prije nego što je Napoleon naredio da se okupe. Neko vrijeme nitko nije progovorio ni rijeci. Samo je Bokser ostao stajati na nogama. Nemirno se vrpoljio amo-tamo, mahao svojim dugim crnim repom, a povremeno bi se oglasio kratkim, iznenadnim rzanjem. Konacno progovori:

„Ja to ne razumijem. Nisam vjerovao da se takvo što može dogoditi na našoj Farmi. Mora biti da nešto s nama nije u redu. Rješenje je, kako mi se cini, da više radimo. Od sutra ujutro ustajat cu pun sat ranije.“

Tromim kasom otputio se prema kamenolomu. Tamo je skupio dvostruku kolicinu kamena i odvukao ga do vjetrenjace prije nego što je legao na pocinak.

Životinje su se bez rijeci pripile uz Klover. S uzvišice na kojoj su ležale pružao se širok vidik na okolicu. Veci dio Životinjske farme nalazio se u njihovu vidokrugu — veliki pašnjak koji se sterao do glavne ceste, sjenokoša, šikara, pojilište, uzorana polja na kojima je raslo gusto i zeleno mlado žito, crveni krovovi gospodarskih zgrada i dim koji se izvijao iz dimnjaka. Bilo je jasno proljetno vece. Vodoravne zrake sunca pozlatile su travu i procvjetalu živicu. Nikada se Farma nije životinjama ucinila tako privlacnom; sa stanovitim iznenadenjem prisjetile su se da je to bila njihova vlastita farma, da je svaki kutak pripadao njima. Dok je gledala niz obronak, Kloverine se oci napuniše suzama. Da je mogla izreci svoje misli, kazala bi da ovo što sada imaju nije ono što su životinje željele kad su se udružile da se otarase ljudskog soja. Ovi prizori terora i klanja nisu ono cemu su se nadale one noci kad ih je stari Major prvi put potakao na pobunu. Ako je imala ikakvu predodžbu o buducnosti, bila je to slika društva životinja oslobodenih od bica i gladi, društva u kojem su svi jednaki; svatko radi prema svojim mogucnostima, a jaki zašticuju slabe, kao što je one noci kad je govorio Major, ona svojom prednjom nogom zaštitila jato malih pacica. Umjesto toga — ona nije znala zašto — došla su vremena u kojima se nitko ne usuduje govoriti što misli, kada svuda krstare divlji psi koji reže i kada morate gledati kako vaše drugove, nakon priznanja strašnih zlocina, razdiru na komadice. Klover nije pomišljala na pobunu ili neposlušnost. Znala je da je cak i ovo mnogo bolje nego ono što je bilo u Džonsovo doba, i da je važnije sprijeciti povratak ljudskih stvorenja. Što god se dogodilo, ona ce ostati vjerna, dobro raditi, izvršavati naredenja i prihvatiti Napoleona za vodu. Pa ipak, to nije bilo ono cemu su se ona i ostale životinje nadale i zbog cega su se mucile. Nisu zbog toga gradile vjetrenjacu i suprotstavljale se Džonsovim mecima. O tome je razmišljala Klover, iako nije nalazila rijeci da to izrazi.

Na kraju je, osjecajuci da bi to mogla biti zamjena za rijeci koje nije mogla pronaci, pocela pjevati „Životinje Engleske“. Ostale su životinje prihvatile pjesmu i otpjevale je triput za redom, ali na nacin kako je nisu pjevale nikada prije — vrlo melodicno, ali polako i žalobno.

Upravo su završile pjevanje, kad ugledaše kako im se približava Skviler, pracen dvojicom pasa, držeci se kao da ima saopciti nešto važno. Skviler objavi da je specijalnim ukazom druga Napoleona pjesma „Životinje Engleske“ ukinuta. Od sada pa ubuduce bilo je zabranjeno pjevati je.

Životinje su se zgranule.

„Zašto?“ zavapila je Mjurijel.

„Više nam ne treba, drugarice“, naduto rece Skviler. „‚Životinje Engleske’ bila je pjesma Pobune, a Pobuna je sada dovršena. Popodnevno smaknuce izdajica bilo je njen posljednji cin. Neprijatelj, vanjski i unutarnji, pobijeden je. U ‚Životinjama Engleske’ izrazili smo cežnju za boljim društvom u buducnosti, a sada je to društvo ostvareno. Prema tome, jasno je da ta pjesma više nema nikakve svrhe.“

Usprkos preplašenosti, neke bi životinje možda protestirale, ali u tom trenu ovce su pocele svojim uobicajenim blejanjem „Cetiri noge dobre, dvije noge loše“, što je potrajalo nekoliko minuta i zakljucilo raspravu.

Tako se pjesma „Životinje Engleske“ više nije cula. U zamjenu za nju pjesnik Minimus komponirao je drugu pjesmu, koja je pocinjala:

Životinjska farmo, Životinjska farmo,

Nikada ti necu nanijeti zlo!

i to se pjevalo svake nedjelje ujutro, nakon podizanja zastave. Ali životinjama se cinilo da se ni rijeci ni melodija nikako ne mogu usporediti sa „Životinjama Engleske“.