Zivotinjska farma (George Orwell)

X Poglavlje

Prošle su godine. Godišnja doba su dolazila i odlazila, a s njima i kratki životi životinja. Došlo je vrijeme kada se osim Klover, Bendžamina, gavrana Mojsija i izvjesnog broja svinja više nitko nije sjecao starih dana prije Pobune.

Mjurijel je bila mrtva; isto tako Blubel, Džesi i Pincer. Džons je takoder bio mrtav — umro je u nekom ljecilištu za alkoholicare na drugom kraju zemlje. Snoubola su zaboravili. I Boksera su zaboravili svi osim onih koji su ga poznavali. Klover je sada bila stara krupna kobila ukocenih zglobova i sklona kataru ociju. Pred dvije godine napunila je dob potrebnu za mirovinu, ali u stvari nijedna se životinja nikada nije povukla. Pricanja o odvajanju ugla velikog pašnjaka za ostarjele životinje odavno su prestala. Napoleon je bio zreo nerast od preko tri stotine funti. Skviler je bio tako debeo da su mu se oci jedva vidjele. Jedino je stari Bendžamin izgledao kao uvijek, samo mu je njuška osijedjela, a nakon Bokserove smrti bio je šutljiviji i mrzovoljniji nego ikada.

Tada je na Farmi bilo mnogo više životinja, iako prirast nije bio toliki koliki se ocekivao prijašnjih godina. Novim generacijama životinja Pobuna je bila samo nejasna tradicija prenošena usmenom predajom, a druge, koje su bile kupljene, prije svog dolaska na Farmu nikada nisu cule za tako nešto. Uz Klover na Farmi su bila još tri konja. To su bile dobre i snažne životinje, vrijedni radnici i dobri drugovi, ali vrlo glupi. Nijedan od njih nije mogao nauciti abecedu dalje od slova B. Prihvatili su sve što im je receno o Pobuni i principima animalizma, osobito ono što im je govorila Klover, koju su poštovali gotovo kao djeca majku; ali, bilo je sporno da su išta od animalizma razumjeli.

Farma je sada bila naprednija i bolje organizirana; cak je i proširena s dva polja kupljena od gospodina Pilkingtona. Vjetrenjaca je bila uspješno završena; životinje su kupile vršilicu i kosilicu te izgradile razne nove gospodarske zgrade. Vajmper je kupio lake jednoprežne dvokolice. Na kraju, dovršena vjetrenjaca nije bila upotrijebljena za proizvodnju elektricne energije, vec su je koristili za mljevenje žita, što je donosilo lijep novcani dobitak. Životinje su naporno radile na izgradnji još jedne vjetrenjace; kada bude završena, receno je, u nju ce postaviti dinamo. Ali o obilju o kojem je nekoc Snoubol ucio životinje da sanjaju — o stajama s elektricnim osvjetljenjem, toplom i hladnom vodom, te o trodnevnom radnom tjednu — više se nije govorilo. Napoleon je takve ideje proglasio suprotnim duhu animalizma. Najistinskija sreca, govorio je, nalazi se u napornom radu i umjerenom životu.

Cinilo se kao da Farma postaje sve bogatija, ali to se nije moglo reci i za životinje, osim, naravno, za svinje i pse. Možda je to djelimice bilo zbog velikog broja svinja i pasa. Ne bi se moglo reci da oni, na svoj nacin, nisu radili. Skviler je neumorno objašnjavao kako je beskrajno mnogo posla oko nadgledanja i organiziranja Farme. Vecina tog posla bila je takve prirode da ga ostale životinje, zbog svoje neukosti, nisu mogle razumjeti. Na primjer, Skviler im je govorio da svinje svaki dan potroše mnogo vremena oko tajanstvenih stvari zvanih „fascikli“, „izvještaji“, „zapisnici“ i „predstavke“. To su bili veliki arci papira koje je trebalo pomno ispisati, a cim bi ih ispunili bacali su ih u pec. Taj je posao od najvece važnosti za dobrobit Farme, dokazivao je Skviler. Medutim, ni svinje ni psi svojim radom nisu proizvodili hranu, a bilo ih je mnogo i apetit im je uvijek bio izvrstan.

Što se tice ostalih životinja za njih je, koliko pamte, život oduvijek bio isti. Uglavnom su bile gladne, spavale su na slami, pile iz pojilišta, radile u polju: zimi su patile od hladnoce, ljeti od muha. Ponekad bi starije medu njima napregle svoje mutno sjecanje i pokušale ustanoviti da li je u ranim danima Pobune, neposredno nakon izgona Džonsa, bilo bolje ili lošije nego sada. Nisu se mogle sjetiti. Nije bilo nicega s cime bi mogle usporediti svoj sadašnji položaj: jedino su se mogle osloniti na Skvilerove brojke koje su nepobitno dokazivale da sve ide nabolje. Zakljucile su da je problem nerješiv; u svakom slucaju, za razmišljanje o takvim stvarima sada su imale malo vremena. Samo je Bendžamin tvrdio da se sjeca svake pojedinosti svog dugog života i da zna da život nikada nije bio niti uopce može biti mnogo bolji ili mnogo gori — glad, patnja i razocaranje, govorio je, nepromjenljiv su zakon života.

Životinje se, medutim, nisu prestale nadati. Štoviše, nikada ni za tren nisu izgubile osjecaj casti i povlaštenosti što pripadaju Životinjskoj farmi. Još uvijek su bili jedina Farma u cijelom okrugu — u citavoj Engleskoj! — koju su posjedovale i nadzirale životinje. Tome se nikada nije prestala diviti nijedna od njih, cak ni najmlade ili pridošlice kupljene s farmi udaljenih desetak ili dvadesetak kilometara. Kada su cule kako puca puška, vidjele kako leprša zelena zastava na jarbolu, njihova srca bi se nadimala od neuništiva ponosa, a razgovor bi uvijek skrenuo na stare herojske dane, Džonsovo progonstvo, pisanje Sedam zapovijedi i velike bitke u kojima su poraženi dvonožni osvajaci. Nisu zaboravile nijedan od starih snova. Još se vjerovalo u Republiku Životinja koju je predvidio stari Major, kada zelenim poljima Engleske više nece gaziti ljudska noga. Taj dan ce doci; to može biti uskoro, to možda nece biti za njihova života, ali ce jednom ipak doci. Cak su tu i tamo potajno pjevušile melodiju „Životinje Engleske“. U svakom slucaju znala ju je svaka životinja na Farmi, iako se nijedna ne bi usudila da je zapjeva naglas. Možda je bila istina da im je život bio težak i da im sve nade nisu bile ispunjene, ali one su bile svjesne da nisu isto što i ostale životinje. Ako su bile gladne, to nije bilo zato što su hranile okrutna ljudska stvorenja; ako su radile naporno, radile su u svoju korist. Nitko od njih nije hodao na dvije noge. Nitko nikoga nije zvao „Gospodar“. Sve su životinje bile jednake.

Jednog dana, pocetkom ljeta, Skviler je naredio ovcama da ga slijede i odveo ih na drugi kraj farme, na dio neobradenog zemljišta koje je zaraslo brezovim mladicama. Ovce su tamo provele citav dan, brsteci lišce pod Skvilerovim nadzorom. Uvece se on vratio kuci, a buduci da je bilo toplo, ovce su ostale. Tamo su se zadržale citav tjedan a da ih ostale životinje nisu vidjele. Skviler je s njima provodio veci dio dana. Ucio ih je, rekao je, novu pjesmu za koju je bila potrebna osamljenost.

Nakon što su se ovce vratile, zbio se neocekivan dogadaj: jedne ugodne veceri kada su životinje završile posao i vracale se na svoje konacište, dvorištem se razleglo užasnuto rzanje konja. Bila je to Klover. Ponovo je zarzala i sve su životinje pojurile u dvorište. Ugledale su ono što je vidjela i Klover.

Jedna svinja hodala je na stražnjim nogama. Da, to je bio Skviler. Malo nespretno, kao da još nije sasvim naucio održavati svoje otežalo tijelo u tom položaju, šetao je dvorištem ipak savršeno održavajuci ravnotežu. Trenutak kasnije na kucnim vratima pojavio se dugi red svinja — sve su hodale na stražnjim nogama. Neke su hodale bolje, neke lošije, jedna ili dvije cak su se nesigurno zanijele, pa je izgledalo da ce im zatrebati štap, ali sve su uspješno napravile krug dvorištem. Konacno se zaculo strašno lajanje i kreštavo kukurijekanje crnog pjetlica: pojavio se i sam Napoleon, velicanstveno uspravan, okružen psima koji su skakali oko njega, bacao je poglede s jedne strane na drugu. Prednjom nogom držao je bic.

Nastade grobna tišina.

Iznenadene, prestrašene, priljubljujuci se jedna uz drugu, životinje su gledale dugacki red svinja, koje su, lagano stupajuci, kružile dvorištem. Bilo im je kao da se svijet okrenuo naglavacke. Nastao je pravi šok i u tom trenutku, usprkos svemu — usprkos teroru pasa, usprkos navici koja se godinama razvijala da nikada ne prigovaraju, nikada ne kritiziraju, bez obzira što se dogodilo — bile su spremne izustiti neku rijec protesta. Ali upravo u tom trenutku, kao na jedan znak, sve ovce poceše zaglušujuce blejati:

„Cetiri noge dobre, dvije noge bolje! Cetiri noge dobre, dvije noge bolje! Cetiri noge dobre, dvije noge bolje!“

Blejanje je, bez prestanka, potrajalo pet minuta. A kada su ovce prestale, mogucnost protestiranja je izmakla, jer su svinje umarširale u kucu.

Bendžamin je osjetio da mu netko gurka rame njuškom. Okrenuo se. Bila je to Klover. Njene ostarjele oci bile su mutnije nego ikada. Ne izustivši ni rijeci, nježno ga je povukla za grivu i odvela na kraj velike suše, gdje je bilo ispisano Sedam zapovijedi. Minutu ili dvije stajali su gledajuci zid premazan katranom na kojem su bila ispisana bijela slova.

„Vid mi slabi“, rekla je napokon. „Ni u mladosti nisam mogla procitati što tamo piše. Ali, cini mi se da ovaj zid izgleda drugacije. Bendžamine, da li su Sedam zapovijedi iste kao što su bile nekada?“

Bendžamin je pristao da za trenutak prekrši svoje pravilo i procitao je što je pisalo na zidu. Tamo je sada bila samo jedna Zapovijed. Ona je glasila:

SVE SU ŽIVOTINJE JEDNAKE

ALI NEKE ŽIVOTINJE SU JEDNAKIJE

OD DRUGIH

Poslije toga više nije bilo cudno što su slijedeceg dana svinje, koje su nadgledale posao na Farmi, imale biceve. Nije bilo cudno kada su saznale da su svinje kupile radio, da pregovaraju o uvodenju telefona i da su se pretplatile na Džon Bul (John Bull), Tit-Bic (Tit-Bits) i Dejli Miror (Daily Mirror). Nije im više bilo cudno kada su vidjele Napoleona kako šece vrtom s lulom u ustima — pa cak ni kada su svinje obukle odjecu iz ormara gospodina Džonsa, ni kada se Napoleon pojavio u crnom kaputu, kratkim lovackim hlacama i kožnim gamašama, a njegova krmaca-ljubimica u haljini od blistave svile koju je gospoda Džons obicno nosila nedjeljom.

Tjedan dana kasnije, jednog poslijepodneva, na Farmu je stiglo više dvokolica. Delegacije sa susjednih farmi bile su pozvane da razgledaju Farmu. Svinje su im pokazale citavu Farmu, a delegacije su izrazile veliko divljenje za sve što su vidjele, posebno za vjetrenjacu. Životinje su plijevile repu. Radile su marljivo, jedva da su podigle glave od posla; nisu znale koga da se više plaše — svinja ili posjetilaca.

To vece iz kuce se cuo glasan smijeh i pjevanje. Cuvši pomiješane glasove, životinje je iznenada zahvatila radoznalost. Što se to tamo dogada, sada kada su se prvi put životinje i ljudi sastali na ravnopravnoj osnovi? Pocele su, najtiše što su mogle, šuljati se prema vrtu uz kucu.

Zastale su na ulazu, plašeci se pomalo da krenu dalje, ali Klover ih je povela naprijed. Na vršcima prstiju došuljale su se do kuce, a životinje koje su bile dovoljno visoke zavirile su kroz prozor blagovaonice. Unutra je za dugim stolom s jedilo šest farmera, isto toliko uglednih svinja, a na pocasnom mjestu, na celu stola, sjedio je sam Napoleon. Svinje su se ocito osjecale udobno u stolicama. Društvo je uživalo igrajuci karte, ali je na tren prekinulo igru, da ispiju zdravicu. Veliki vrc kružio je oko stola i pehari su ponovo napunjeni pivom. Nitko nije primijetio zacudena lica životinja koje su gledale kroz prozor.

Ustade gospodin Pilkington iz Foksvuda, držeci u ruci pehar. Za koji trenutak, rece, zamolit ce prisutno društvo da ispije zdravicu. Ali prije nego što to ucini, želi reci nekoliko rijeci za koje osjeca da mu je dužnost kazati ih.

Cini mu osobito zadovoljstvo, rece, a uvjeren je, i ostalim prisutnima, što osjeca da je dugom razdoblju nepovjerenja i nerazumijevanja došao kraj. Cinjenica je da nekada — ni on, ni bilo tko iz prisutnog društva nije dijelio takve osjecaje – poštovane vlasnike Životinjske farme susjedi su gledali, on ne bi rekao s neprijateljstvom, ali možda s izvjesnom dozom sumnje. Dogodili su se nemili dogadaji, kružile su nepoželjne ideje. Smatralo se da je Farma koju posjeduju i nadziru svinje nenormalna pojava koja bi mogla uznemiriti susjedstvo. Suviše je farmera smatralo, bez pravog uvida u stvari, da ce na takvoj Farmi prevladati duh slobode i nediscipline. Oni su bili uznemireni zbog moguceg utjecaja na njihove životinje, ili cak na njihove nadnicare. Ali, sve te sumnje sada su raspršene. Danas su on i njegovi prijatelji posjetili Životinjsku farmu, svojim ocima razgledali svaki njen kutak, i što su vidjeli? Ne samo najmodernije suvremene metode, vec disciplinu i red koji bi morali biti uzorom svim farmerima. On je, vjeruje, bio u pravu kada je tvrdio da niže životinje na Životinjskoj farmi rade više a dobivaju manje hrane nego bilo koje životinje u okrugu. Zaista, on i njegovi kolege posjetioci danas su uocili mnoge stvari koje namjeravaju odmah uvesti na svojim farmama.

Završio bih svoje primjedbe, rekao je, naglašavajuci još jednom da prijateljstvo izmedu Životinjske farme i njenih susjeda postoji i mora postojati. Izmedu svinja i ljudi nije bilo, niti ima potrebe da bude bilo kakvog nesklada u interesima. Njihove borbe i njihove poteškoce jednake su. Nije li problem rada svagdje isti? Postalo je ocito da je gospodin Pilkington htio izreci neku brižljivo pripremljenu dosjetku o društvu, ali ga je za trenutak isuviše obuzelo zadovoljstvo da bi je mogao kazati. Pošto se iskašljao, od cega su mu podvoljci postali purpurni, uspio je izreci: „Ako vi imate vaše niže životinje s kojima se borite“, rece, „mi imamo naše niže klase!“ Ta bon mot dovela je stol do urlanja; a gospodin Pilkington je još jednom cestitao svinjama na oskudnim obrocima, dugom radnom danu i nemilosrdnosti koju je primijetio na Životinjskoj farmi.

A sada, rece, zamolio bih društvo da ustane i provjeri da li su caše pune. „Gospodo“, zakljuci gospodin Pilkington, „gospodo, nazdravljam vam: za napredak Životinjske farme!“ Nastalo je oduševljeno klicanje i toptanje nogama. Napoleon je bio toliko radostan da je ustao i obišao citav stol da se kucne s gospodinom Pilkingtonom prije nego što ispije svoj pehar. Kad su se povici utišali, Napoleon, koji je ostao na nogama, saopci da bi i on želio kazati nekoliko rijeci.

Poput svih Napoleonovih govora, i ovaj je bio kratak i jezgrovit. I on je, rece, sretan što je razdoblju nerazumijevanja došao kraj. Dugo vremena culi su se glasovi — koje su, on ima razloga da tako misli, širili neki zlobni neprijatelji — da je u njegovim, kao i u nazorima njegovih prijatelja, bilo neceg rušilackog, pa cak i revolucionarnog. Cak se govorilo da su pokušavali pobuniti životinje na susjednim farmama. Ništa ne može biti veca laž! Njihova jedina želja, sada i u prošlosti, bila je da žive u miru i normalnim poslovnim odnosima sa susjedima. Farma, koju ima cast da nadgleda, dodade, jest kooperativno poduzece. Mjenice, koje su u njegovu posjedu, zajednicko su vlasništvo svinja.

On ne vjeruje, rece, da je preostala i jedna od starih sumnji, ali u svakidašnjim poslovima Farme napravljene su nedavno neke izmjene koje ce još više ucvrstiti povjerenje. Do sada su životinje na Farmi imale prilicno luckast obicaj da se jedna drugoj obracaju s „druže“. S tim treba prekinuti. Postojao je takoder vrlo cudan obicaj, cije je porijeklo nepoznato, da se svake nedjelje obilazi lubanja jednog nerasta koja se nalazila na postolju u vrtu. I to se mora sprijeciti, a lubanja je vec zakopana. Posjetioci su možda primijetili zelenu zastavu koja se vijorila na jarbolu. Ako su je vidjeli, mogli su opaziti da su s nje uklonjeni bijela potkova i rog. Od sada ce zastava biti samo zelena.

Na briljantan i dobrosusjedski govor gospodina Pilkingtona, rece, on ima samo jednu zamjerku. Gospodin Pilkington je citavo vrijeme govorio o „Životinjskoj farmi“. On naravno nije mogao znati — jer Napoleon sada to prvi put objavljuje — da je ime „Životinjska farma“ ukinuto. Od sada ce se farma zvati „Vlastelinska farma“, što je, kako on vjeruje, njeno pravo i prvobitno ime.

„Gospodo“, zakljuci Napoleon, „nazdravimo kao i maloprije, ali na drugi nacin. Napunite caše do vrha. Gospodo, evo moje zdravice: za napredak Vlastelinske farme!“

Culo se srdacno klicanje kao i maloprije, i pehari su ispražnjeni do dna. Dok su izvana promatrale taj prizor, životinjama se ucinilo da se dogada nešto cudno. Što se to promijenilo u izgledu svinja? Kloverine ostarjele, mutne oci prelazile su s jedne na drugu. Neke od njih imale su pet podvoljaka, neke cetiri, a neke tri. Ali, što je to izgledalo kao da se preobražava i mijenja? Pljesak se utišao, društvo je uzelo karte i nastavilo prekinutu igru, a životinje su se potiho odšuljale natrag.

Ali, zastadoše nakon dvadesetak metara. Iz kuce se culo urlikanje. Potrcale su natrag i ponovo provirile kroz prozor. Oštra svada postajala je sve bucnija. Galamilo se, lupalo po stolu, gledalo oštro i sumnjicavo, odlucno nijekalo. Svada je pocela u trenutku kada su Napoleon i gospodin Pilkington istovremeno odigrali pikovog asa.

Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do covjeka, od covjeka do svinje, i ponovo od svinje do covjeka; ali, vec je bilo nemoguce raspoznati tko je svinja, a tko covjek.

Novembar 1943 - Februar 1944 g.